Najstarija je u poslovnom okruženju djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije. Ne spada u red mobilnih, ali je važni kotačić u besprijekornom funkcioniranju ove službe čiji djelatnici glede toga zaslužuju dužno poštovanje i naklon sviju nas.
– Moja ljubav prema medicini počela se razvijati još u najranijoj mladosti. Svakodnevno sam dolazila u Zdravstvenu ambulantu u mom rodnom Podturnu jer je tamo kao čistačica radila moja majka Marija. Oduvijek sam se vidjela kao medicinska sestra i nikad nisam požalila, jer nema većeg zadovoljstva nego vidjeti osmijeh na licu bolesnog čovjeka, znajući da si mu i ti bar malo pridonio. Nema ljepšeg osjećaja od toga kad te ljudi prepoznaju i pamte po dobrim stvarima, rekla nam je 56-godišnja Slava Hranilović.
Posjetili smo je na njezinom radnom mjestu, podalje od ‘šaltera’, u Prijavno-dojavnoj jedinici ZHM MŽ. Po ničemu se ne odaje da ne pripada mobilnom timu, timu njezinih suradnika, a ruku na srce i ona je ipak nemalo drugačija od svojih mlađih kolega koji je izuzetno cijene i poštuju kao sestru Slavicu.
Tko je naša sugovornica, junakinja priča iz bolnice?
– Rođena sam u Podturnu, gdje sam završila Osnovnu školu. Nakon toga upisujem Opću srednju i to po tadašnjim pravilima prve dvije godine završavam u Čakovcu, a nakon čega upisujem Medicinsku školu u Varaždinu i nju uspješno završavam 1981. godine, dobivši tako željenu diplomu medicinske sestre. U Podturnu, gdje i danas živim, sa suprugom Vladimirom zasnivam i svoju obitelj. Jako sam ponosna na svoje kćeri Vladimiru i Irenu, a najviše veselja mi pružaju moja ‘zlateka’ – unuci Goran, Petar i Tena.
A kako je počelo u zdravstvu?
– Moj poslovni put započeo je u Medicinskom centru Čakovec u ambulanti Opće medicine u Podturnu gdje radim do 1996. godine. Nakon toga prelazim u Dom zdravlja Čakovec gdje radim, kako volim reći, u gotovo svim ambulantama po Međimurju. 2001. godine počela sam raditi na Hitnoj medicinskoj pomoći i to kao sestra na medicinskoj Prijavno-dojavnoj jedinici. Ovdje radim i danas, ali zbog zdravstvenih razloga malo drugačiji posao.
U Vašem poslu prepreka je bila i Vaša bolest. Od kada datira?
– Da bi u potpunosti razumio bolesnog čovjeka, nažalost moraš i sam proći kroz to. Ja sam jedna od onih koje život nije mazio u tom pogledu. Davnih mladih godina tri puta sam operirala kralježnicu. Poslije treće hodala sam na posao već nakon četiri mjeseca u obližnju ambulantu u Domašincu, više sam pješačila, manje se vozila… ali tu mojim mukama nije došao kraj. Budući da sam rođena s policističnim bubrezima, došlo je do njihovog zatajenja 2009. godine i počela sam odlaziti na hemodijalizu tri put na tjedan po 4 sata.
Moja pozitiva je tu prevladala, nisam se prepustila samosažaljenju i kad sam malo očvrsnula počela sam ponovo raditi prijepodne, dok sam poslijepodne odlazila na dijalize i tako 3,5 godine. A onda je jedan telefonski poziv, 5 minuta prije ponoći jedne subote 2013. godine, promijenio moj život. Pozvana sam na transplantaciju na KBC Rebro u Zagreb gdje sam uspješno transplantirana. Taj dan slavim kao drugi rođendan, uvijek zahvaljujući dobrim ljudima, koji u svojoj boli nisu prestali misliti na druge.
Život i rad s transplantiranim bubregom?
– Život nakon transplantacije je novi život, više nisi vezan za aparat. I nakon oporavka ponovo sam se vratila na posao u dogovoru sa nadređenima koji su mi s obzirom na sadašnje zdravstveno stanje to omogućili. Svoj prijašnji posao na MPDJ-u ne bi zbog zahtjevnosti posla mogla obavljati, zbog čega mi je jako žao. Danas radim kao kontrolor u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije. Moj posao je potpuno drugačiji i zahtjevan na svoj način. Morala sam ponovo kao svaki početnik u nečemu novom puno učiti.
Moj sadašnji posao je obavljati kontrole podataka izvršenja hitne medicinske pomoći, obavljati administrativne poslove, razne evidencije, statistike i sve ostalo što se od mene zatraži. Tako za bolji posao puno surađujem s e-hitnom, s HZZO-om, pomažem svojim iskustvom medicinskim sestrama u radu na Prijavno-dojavnoj jedinici.
Između ostalog, završila sam i tečaj za Povjerenika za otpad, položila stručni ispit u Hrvatskom državnom zavodu za arhivu za stručnog radnika u arhivi. Smatram da je svaki posao važan te i ovaj radim predano i s voljom, jer u svakom poslu možeš dokazati da si dobar radnik ako se potrudiš. Sa svim time želim pokazati svima da ako nešto želiš, nema te prepreke koju ne možeš savladati. Da je ponekad teško, je, ali nije nemoguće, ako se potrudiš.
Kako surađujete s kolegama na poslu?
– Meni je na poslu najvažnije što sam i dalje sa svojim kolegama i kolegicama i osjećam se zbog toga ispunjeno. Oni su moja druga obitelj. Sve ih poštujem i volim, a nadam se i oni mene. Odlično surađujemo i gdje mogu nastojim svojim iskustvom pomoći, pogotovo mlađima.
Što znači provesti 37 godina u zdravstvu, poslovne želje?
– Provesti sve te godine u zdravstvu znači imati puno iskustva, puno lijepih, ali i tužnih uspomena, poznavanja puno dragih ljudi. Uglavnom ispunjen život nečim što sam željela i što volim. Velika želja mi je dočekati i mirovinu na radnom mjestu, kao veliki uspjeh nad svim mojim nedaćama.
Članica ste Udruge transplantiranih i dijaliziranih?
– Od početka dijalize učlanjena sam u Udrugu i nastojim se koliko mogu aktivirati u njenom radu. Organiziramo razne akcije u promicanju kulture života bubrežnih bolesnika u povodu europskih ili svjetskih Dana bubrežnih bolesnika ili ‘Dana doniranja organa’, a organiziramo i druženja kao i izlete za članove.
Životni planovi i želje?
– Znate onu uzrečicu da bolestan čovjek ima samo jednu želju – biti zdrav. Tako i ja želim da moj bubreg i ja budemo što duže zajedno, a da me ostale bolesti koliko god mogu, zaobiđu.
Vaša poruka onima koji čekaju na transplantaciju?
– Ne gubite nadu, svaki čas vam se život može okrenuti za 360 stupnjeva. Nema predaje crnim mislima, ako sami sebi ne pomognemo, neće nam nitko moći pomoći. I na kraju kako kaže pjesma: – Budi jači od svega kad više nemaš kud, Budi jači od vjetra kad stane ti na put, Budi jači od tuge kad tvoj se ruši svijet, Budi jer nema druge nastavi dalje let…
U duhu tih stihova živa samozatajna i ‘bogata’ Slavica. Bogata radnim iskustvom, ali nažalost i zdravstvenim nedaćama kojima godinama unatrag uspješno prkosi. Ipak, reći ćemo u šali, ona je ‘trda’ Međimurka.
