– Sretan je što je bio krasan dan, pa može sjediti na suncu. Kad nas je vidio, žurno se obuo, na desnu nogu čizmu, na drugu najlonsku vrećicu. Ima doduše još jednu čizmu, ali isto desnu.
Neće uzeti vrećicu hrane i moli da je nosim doma, a kad već neću, da barem podijelimo pa da pola odnesem. Kaže mi da su ga posjetili nadležni i ponudili mu novčanu pomoć, ali da to ne može prihvatiti jer ima onih kojima je potrebnije – tako je susret s čovjekom koji već desetak godina živi u nastambi sklepanoj od lima i plastike na polju u Varaždinskoj županiji opisala Marina Kolarić iz Varaždina, koja radi kao glasnogovornica PU varaždinske.
O uvjetima u kojima živi obaviještene su i nadležne službe, no muškarac je odbio hranu u pučkoj kuhinji i prenoćište u skloništu za beskućnike jer ne želi, kaže, živjeti na teret drugih ljudi.
– Pitam ga kako podnosi zimu, kaže da dobro, a po noći hoda po polju da mu bude toplije. Kad više ne može izdržati, legne u “kućicu” i omota se dekama, prvo noge pa ostalo. Za noge je najhladnije i najteže je izdržati kad noge zebu.
Pitam ga koji broj čizmi treba, što veći veli, mora obuti koliko god moguće pari čarapa ispod. Velim da ću nabaviti što veće čizme i donijeti deke i debele jakne, a on samo ponavlja “nemoj gospođo molim te ništa trošiti na mene” – napominje M. Kolarić, koja moli da joj se na Facebooku jave svi koji imaju volje, želje ili ideju kako pomoći da mu se pronađe primjereni smještaj, krov nad glavom za koji bi mogao uzvratiti svojim radom ili na bilo koji drugi način.
– Prvih sedam godina mu je vlasnik susjedne parcele nosio hranu, no njemu je, skroman i ponosan kakav je, mogao to i vratiti radeći s njim razne poslove u polju. Od kad je taj susjed prije dvije godine umro, nitko mu više ništa ne nosi. Al i bolje, kaže, bilo bi mu teško da mu nose hranu, a on im to nikako ne može platiti ni vratiti – ističe M. Kolarić, koja bez prethodnog dopuštenja medijima ne želi otkriti osobne podatke, a ni lokaciju nastambe u polju.
