Nikola Pokrivač (32) – borac koji nikada ne odustaje. I zbog toga je danas živ, sa smiješkom na licu gleda u budućnost. Bivši hrvatski reprezentativac i treći put u razdoblju od dvije i pol godine prebolio je tešku bolest, rak koštane srži. Ovaj put život mu je spasila majka Ana transplantacijom koštane srži.
S Nikolom smo se sastali u njegovu kvartu Maksimiru. U velikom intervjuu za Večernjakov sportski tjednik Max! Pokrivač je istaknuo kako je još prije tri mjeseca njegov život bio ozbiljno ugrožen, sada je pun života, i stigao je sa sjajnim vijestima.
– Eto, baš sam neki dan bio na pregledu, i sve je super. Krvna slika je odlična, matične stanice od mame jako su se dobro primile. Na terenu sam uvijek davao sve od sebe, ali ovo je bila najteža utakmica koju sam odigrao. Dao sam više nego sam mogao, 120 posto, i uspio sam. Sada sam konačno zdrav – emotivno nam govori Nikola.
No, krenimo redom. Kada ste prvi put saznali da bolujete od Hodgkinovog limfoma? – U ljeto 2015. bio sam u Austriji na pripremama s izraelskom momčadi s kojom sam taman potpisao ugovor. Prošao sam liječnički, i normalno trenirao 10 dana. Onda sam dobio tri dana slobodno da otiđem u Zagreb po stvari. A u ta tri dana osjetio sam neku kvržicu na vratu, prestrašio sam se i odmah otišao doktoru.
Nažalost, nakon napravljene analize ispostavilo se da imam tu bolest. Taj trenutak kad sam saznao da sam bolestan, bilo mi je najteže od svih tri puta kada se bolest vraćala. Jer u tim počecima nisam znao ništa o tome, da li se bolest da izliječiti, što me čeka – prepričava nam Pokrivač, te nastavlja: – Nažalost, bolest mi se drugi put vratila 2016. godine.
Naravno da mi je to bio novi veliki šok. Išao sam na redoviti pregled, PTC, i kod pregleda je zasvijetlilo u prsima. Odmah sam znao da se bolest vratila. Tada su mi uzeli moje matične stanice, i vratili ih nazad u tijelo. Nažalost, ta je metoda bila uspješna samo četiri mjeseca, nakon čega mi se bolest ponovo vratila. No, Nikolu niti to nije do kraja shrvalo, znao je da mora nastaviti boriti se. I vjerovao je da će i treći put pobijediti opasnu bolest.
– Taj treći put je bilo najteže, jer sada više nisam ovisio sam o sebi, već mi je netko drugi morao pomoći transplantacijom koštane srži. Kod prvih testiranja nitko iz obitelji nije odgovarao. Mama je imala neke stanice, ali ne dovoljno za alogeničnu transplantaciju. Budući da je ona ipak imala nešto stanica, liječnici su je ponovno pozvali na testiranje. Naime, odlučili su ipak napraviti drukčiju transplantaciju, haploidentičnu, za koju je moja mama ispunjavala sve uvjete zato što je prilično mlada i potpuno zdrava.
Takva vrsta transplantacije nosi puno manje rizika od alogenične, jer je u alogeničnoj darivatelj stanica stranac pa postoji mnogo veća mogućnost da ih tijelo odbaci. Na kraju je sve ispalo super, mamine stanice moje je tijelo potpuno prihvatilo – rekao nam je Pokrivač, te emotivno dodao:
Bilo mi je to naravno jako emotivno, jer praktički mi je drugi put podarila život, prvi put kad me rodila, a drugi puta sada kad mi je donirala matične stanice. Moja je mama jako pozitivna i snažna žena. Ona bi bila najsretnija da do ovoga nikad nije ni došlo i da nisam bolestan. Na početku, kad je mislila da mi ni ona ne može pomoći, bila je jako tužna. A kada se ipak ispostavilo da može, razveselila se jako. Nikoli je najveća podrška, razumljivo, bila obitelj, ali puno mu je značila i podrška prijatelja, ali i svih ljudi koji su željeli pomoći.
– Bio sam jako sretan kada sam vidio koliko je ljudi željelo pomoći, koliko se ljudi odazvalo davanju uzoraka krvi. To će pomoći nekim drugim ljudima koji boluju od iste bolesti. Bilo je i puno ljudi za koje nikad nisam čuo, a nudili su mi pomoć. Imao sam čak dvije-tri ponude nepoznatih ljudi koji su mi željeli dati matične stanice iz pupkovine svojega nerođenog djeteta. To me baš dirnulo.
No, moji liječnici na kraju su ipak odlučili da donor bude netko iz obitelji. A kako sam jedinac, nemam ni brata ni sestru, onda je mama bila najbolji mogući donor. Mama Ana bila je izuzetno hrabra, kao i svi u obitelji. Prihvatili smo da nema plakanja, da se moram boriti i biti optimističan. I, eto, treći je put ispalo jako dobro, sada sam konačno potpuno zdrav. I vjerujem da ću i ostati zdrav, jer kažu da su jako male šanse da se bolest vrati kada je donor netko iz obitelji. Ni četkicu nisam mogao držati Želio je Nikola naglasiti i sljedeće:
– Jako puno značila mi je podrška klubova. Svi klubovi u kojima sam igrao, ali i mnogi u kojima nisam, odazvali su se akciji, naravno da mi je to i psihološki pomoglo. U takvim teškim trenucima to mi je dalo neku dodatnu snagu. No, najveću snagu Nikoli davali su supruga Katarina i pogotovo trogodišnja kći Nika. – Zbog kćeri Nike bilo mi je najteže. Pogotovo ovaj posljednji put, kada sam 50 dana bio u izolaciji. Uopće je nisam vidio tih 50 dana, njoj smo lagali, govorili da sam na utakmicama. Čuli smo se samo telefonom.
Nika je nedavno navršila tri godine, rođena je 26. listopada, a kada mi se bolest prvi put pojavila, imala je svega nekoliko mjeseci. Iako se pokušava ne prisjećati teških trenutaka, i o toj najtežoj fazi liječenja govori s knedlom u grlu. Pokrivač nam je prepričao te najteže trenutke koje je prolazio. – Te kemoterapije bile su najgore. Pogotovo u ovoj zadnjoj turi. Dobivao sam kemoterapiju svaki dan, 24 sata, jer cilj je bio ubiti sve moje matične stanice.
Nakon tih jakih kemoterapija nisam znao za sebe, samo sam povraćao, nisam doslovno mogao ni do WC-a oprati zube, nisam imao snage primiti ni četkicu u ruku. Nakon tih kemoterapija dvaput sam bio na zračenju pa je uslijedila transplantacija. Koja je, hvala Bogu, prošla uspješno. Posljednjih četiri mjeseca jednom tjedno idem na kontrolu, krvna mi je slika sada super. Nakon tih svih kemoterapija imao sam leukocite 0, a sada su već na 4, što je normalno.
To razdoblje u izolaciji nekako mi je bilo najteže. Bio sam pedeset dana u izolaciji u kojoj se zrak filtrirao bez prozora! Uglavnom sam gledao filmove i razgovarao s obitelji i prijateljima mobitelom. I tako dan po dan. Ovim bih putem želio zahvaliti dr. Ingi Mandac iz Kliničke bolnice Merkur koja je vodila moj slučaj cijelo ovo vrijeme, ali i svim liječnicima i osoblju KBC-a Rebro, gdje sam odradio ovu posljednju transplantaciju koštane srži.
S puno emocija prepričao nam je Nikola i kako je izgledao povratak kući poslije sedam tjedana provedenih u izolaciji u bolnici. – Kada sam se vratio kući nakon tih 50 dana i ugledao kćer Niku i suprugu Katarinu, to mi je bio najemotivniji trenutak u životu. Supruga mi je poklonila plišanca kornjaču, da me čuva, jer kornjača je simbol života. A ja sam se za svoj život puno borio. I uspio.
Promijenio pogled na život
I sada će uživati u svakom trenutku života- – Promijenio sam poglede na život, počneš drukčije razmišljati. Shvatio sam da nikad ne znaš što te čeka. Razmišljam više o obitelji, o prijateljima, o tome da svaki dan, svaki trenutak života treba iskoristiti. O bolesti više uopće ne razmišljam, jedino kada svaki četvrtak moram na to vađenje krvi. O povratku na nogometni teren kao profesionalac više ne razmišlja, svjestan je da njegovo tijelo to više nije u stanju. Jer stanke od ozbiljnog treniranja zbog bolesti bile su prevelike. Proći će još neko vrijeme da mu organizam ojača kako bi barem mogao na neki hakl s prijateljima, bivšim suigračima…
– Bio sam nedavno kod prijatelja u Poreču. On ima privatnog trenera pa sam s njima odradio dva treninga. Nakon prvog pet dana nisam mogao dignuti nogu iz kreveta, hehe. Ali to je tako, nisam se bavio ničim fizičkim još od četvrtog mjeseca. Trebat će mi vremena da se organizam i da mi se mišići potpuno oporave. Povratak u profesionalni nogomet ne dolazi u obzir. Prvi sam se put uspio vratiti, drugi put bilo je puno, puno teže, sada ne bi imalo smisla opet pokušavati. No, nogomet je moj život, ostat ću u njemu, upisat ću na ljeto trenersku akademiju HNS-a.
Želja mi je jednog dana biti trener. Prvo početi u nekom klubu u omladinskom pogonu, a kasnije voditi i neku seniorsku momčad. No, polako, moram ići korak po korak.
Lijepi dani u Monaku
Iako mu je bolest prerano prekinula karijeru, Nikola je puno toga lijepog prošao i doživio u nogometu. Uostalom, 15 je puta obukao dres A-reprezentacije, a to mu više nitko ne može oduzeti.
– Najveći mi je trenutak u karijeri igranje za reprezentaciju na Europskom prvenstvu 2008. godine, pogotovo ona utakmica protiv Poljske koju sam igrao svih 90 minuta, a pobijedili smo 1:0. Tijekom seniorske karijere Nikola je prošao osam klubova. Igrao je u Varteksu, potom u Dinamu, Monacu, RB Salzburgu, Interu, Rijeci, kazahstanskom Šahteru te na kraju u Slaven Belupu.
– Iako mi je karijera zbog bolesti prerano prekinuta, bilo je tu puno lijepih trenutaka koje ću zauvijek pamtiti. U prvom mandatu u Dinamu je bilo odlično, igrao sam u momčadi s Modrićem, Eduardom, Ćorlukom… Zbog dobrih igara u toj sezoni odmah sam se prodao u Monaco.
To je bilo fantastično iskustvo, svaki vikend igraš utakmicu protiv top kluba, a i grad je predivan. Išli smo gledati formulu 1 iz prvog reda, pa teniski turnir, a zajedno sa mnom u klubu su bili Jerko Leko i Dario Šimić, tako da mi je zbog njih bilo još bolje – kaže Nikola, kojeg su tijekom karijere vodili brojni poznati treneri: Zlatko Dalić, Dražen Besek, Ćiro Blažević, Kruno Jurčić, Ante Čačić…
– Puno mi je pomogao sadašnji izbornik Dalić, koji je mene i drugih četiri-pet igrača stavio u prvu momčad Varteksa iako smo imali svega 17 godina. To mi je puno značilo za daljnju karijeru. I kasnije je Besek forsirao nas mlade, a naravno da je i idući trener u Varteksu, legendarni Ćiro, ostavio trag. U Dinamu su me vodili Kruno Jurčić, Ante Čačić… Ako baš jednog trebam izdvojiti, onda je to Slaven Bilić, koji mi je bio trener u reprezentaciji.
Kako je to jak stožer bio – Bilić, Prosinečki, Jurčević, Asanović… Za vrijeme SP-a u Rusiji držat će Nikola palčeve svojem bivšem treneru Zlatku Daliću. – Sve o njemu govori činjenica da je pristao, i to bez ikakvih uvjeta, preuzeti reprezentaciju koja je bila sve samo ne u idealnom stanju i trenutku. I uspio je podići momčad, odvesti nas na SP u Rusiju. Sve što je napravio u životu, napravio je sam.
Uzeo je kofere, otišao u Arabiju, i uspio. Navijat ću za njega da napravi veliki rezultat s Hrvatskom u Rusiji. Skupina s Argentinom, Islandom i Nigerijom dosta je teška, ali možemo je proći. Imamo stvarno sjajnu momčad – kaže Nikola i dodaje: – U Rusiju neću ići, ne smijem još u gužvu, moram se čuvati prehlada, nekih drugih bolesti. Neki od sadašnjih hrvatskih reprezentativaca Pokrivačevi su vršnjaci, Luka Modrić čak je i stariji dva mjeseca.
No, za razliku od Nikole, koji je zbog bolesti morao prekinuti igračku karijeru, Luka je sada na vrhuncu. – Ah, to je nažalost tako. Sigurno da bih igrao još koju godinu da se nije dogodila bolest, ali to je život. A život ide dalje i bez nogometa, hvala Bogu imam za koga živjeti. Svejedno, ja sam zadovoljan karijerom koju sam imao. Taj reprezentativni dio zauvijek ću pamtiti. A pamtit ću i svoj zadnji klub Slaven Belupo.
Dali su mi u Koprivnici šansu da se ponovno vratim, što sam i uspio. Vjerovali su u mene i sportski direktor Šimunović i trener Kopić. Stekao sam u Koprivnici puno prijatelja, rado ću uvijek otići pogledati njihove utakmice.
Najviše se druži s Lekom
A s nekim bivšim suigračima, sada velikim prijateljima, Nikola krati ove dane oporavka. – Najviše se od bivših suigrača družim s Jerkom Lekom i Josipom Tadićem. Zanimacije mi ne nedostaje jer puno vremena provodim s kćeri. Zbog mene ne može ići u vrtić kako mi ne bi prenijela neke bolesti. Tako da je ja i roditelji čuvamo preko dana. I tako nadoknađujem sve ono vrijeme kada nas je bolest razdvajala.
Na kraju nam je Nikola otkrio što želi za ovaj Božić, koji će mu biti najljepši od svih, jer sada je konačno zdrav i opet se može vratiti normalnom životu.
– Bio sam dugo odvojen od obitelji i najljepši mi je dar to što ćemo Božić provesti zajedno. Nedavno sam proslavio 32. rođendan i najveći poklon mi je bio što smo ga proslavili zajedno, za razliku od prošle godine kada sam ga proveo u bolnici – zaključio je Pokrivač.
Mi mu želimo samo zdravlja, a onda će sigurno ostvariti sve snove. Uz hrabrost koju je pokazao u protekle dvije godine, ne sumnjamo da će uspjeti u svemu što namjerava učiniti. I nadamo se da će za kojih deset godina neki igrači o treneru Nikoli Pokrivaču govoriti lijepo kao što to sada on čini za svoje bivše trenere…
