Aleksandru Ličanin teško je opisati jednom riječju. Ova dugogodišnja bivša novinarka, sportašica, voditeljica raznih svečanosti, autorica knjige, glas zvučnih knjiga za slijepe i slabovidne osobe te od nedavno viša stručna suradnica u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti Međimurske županije, rijetko će koga ostaviti ravnodušnim.
Svaki novi radni dan izazov joj je koji ne želi propustiti, a čvrsto vjeruje da sami kreiramo upravo onakvu karijeru kakvu želimo, baš poput nje.
Aktivno sportsko djetinjstvo
Dok se prisjeća svoga čakovečkog djetinjstva, Aleksandri prvo pada na pamet njezino bogato sportsko iskustvo. Naime, osim što je tada učila svirati harmoniku, velik dio njezinog vremena bio je posvećen sportu. Trenirala je atletiku, košarku, redovito sudjelovala na krosevima i postizala zapažene uspjehe. Kako sama kaže, za svoju je dušu trčala, plivala i rolala, a jednako je aktivna i danas.
– Mislim da sport čovjeku daje jako puno u psihofizičkom smislu, no po meni je važno i to što izgrađuje zdravu ličnost, uči osobu kako se dostojanstveno ponašati u pobjedi i porazu – govori nam Aleksandra.
Istodobno je pohađala gimnazijski smjer tadašnjeg Srednjoškolskog centra, a kada je došlo vrijeme za upis fakulteta, odabrala je studij u Beču, svjesna da će istodobno morati i raditi kako bi pokrila sve troškove.
– Upisala sam studij menadžmenta i engleskog jezika na jednom američkom fakultetu u Beču, i počela raditi da pokrijem troškove smještaja. Na koncu nisam tamo “odstudirala”, ali sam uz rad završila Ekonomski fakultet, smjer marketing. Završila sam u roku, s visokim ocjenama i na to sam ponosna. Eh, zašto marketing?
Pa zato jer je to, ako do krajnosti uopćim taj pojam, komunikacija prema unutra i prema van, ovisno o tome radite li na istraživanju tržišta, diversifikaciji proizvoda, osmišljavanju promocije… Sve što traži komunikaciju, unaprijed volim. Doduše, primjećujem značajan nedostatak komunikacijske kulture i vještina oko nas – iskrena je Aleksandra.
Osim u Beču, neko je vrijeme živjela i radila u Njemačkoj, a potom u Engleskoj, što od srca preporučuje svakoj mladoj osobi, neovisno o tome radi li se o studiju ili radu pa potom o povratku kući.
Slučajna prilika na Radiju 1
I sama se vratila u Međimurje i ovdašnji prvi posao dobila u tadašnjoj Putničkoj agenciji “Timex” u Čakovcu koju je vodio Marijan Martinjaš. Jednom prilikom Marijana je u ured nazvao vlasnik Radija 1 Enver Muminović Čevo, a Aleksandra se javila na telefon. Taj je poziv promijenio njezinu budućnost.
– Sviđao mu se moj glas i idućeg dana došla sam na probu na radio kojem je sjedište tada bilo u Nedelišću. Ušla sam u kuću tik prije 16.00 sati, a Čevo me poslao u studio da vodim Male oglase. Dok sam ulazila u studio, kratko mi je rekao da će sada biti emitirani oglasi, neka saslušam što slušatelj prodaje, zapišem to i ponovim. I zatvorio je vrata jer je špica Malih oglasa već “curila”.
Ušla sam, sjela, iza stakla su mi tehničari rukama pokazivali neka stavim slušalice na glavu. Pojačala sam ih i za pet sekundi u njima se oglasio “moj” prvi slušatelj. Prodavao je kalijevu peć i tri svinje. Postala sam tako “izložena” u javnosti i do danas su me nebrojene okolnosti i ljudi stalno stavljali u prvi plan. Znam da je teško povjerovati, ali ja se zapravo uopće ne volim eksponirati – prisjeća se Aleksandra.
Kako je u Timexu radila dvokratno, između toga je povremeno odrađivala posao na radiju, a potom je dobila ponudu za puno radno vrijeme.
Rad u tiskanim medijima
Idućih pet godina bila je jedno od najprepoznatljivih glasova Radija 1, sve dok nije dobila ponudu za rad u listu “Međimurje”.
– Marijan Belčić, tadašnji urednik, pozvao me da se pridružim njihovoj redakciji. Imao je slobodne ruke da okupi par novih ljudi pa smo tada došli kolega Vlado Trstenjak i ja. Čevo me htio zadržati, ali ja sam željela promjenu. Godinama me zvao da na radiju barem nešto radim u slobodno vrijeme pa sam četiri godine nakon odlaska ponovno došla i radila dva puta tjedno. To sam spojila s radom u novinama pa smo imali novinski prilog i radijsku emisiju za maturante nazvanu Dobre vibracije – govori nam Aleksandra.
Iako čvrsto vjeruje da je novinarstvo izuzetna profesija u kojoj svaki pojedinac mora biti odgovoran te kako ima brojne prednosti poput onih kada ste prvi na izvoru svih informacija, prošle je godine ipak odlučila promijeniti radno mjesto.
Zaokret karijere u javnom sektoru
Kako sama kaže, ponosna je na svaki svoj novinarski radni dan, ali osjetila je da je vrijeme za promjene.
– Zasitila sam se loših vijesti, rada sedam dana tjedno u svako doba dana i noći, izostanka profesionalnog razvoja. Ponuda za posao je uvijek bilo, međutim nisam osjećala “trenutak” za promjenu. Sve dok me pretprošle godine prijatelji iz sportskog svijeta doslovno nisu nagovorili da se javim na oglas u kojem je Međimurska županija tražila projektnog koordinatora za projekt “On the move” sufinanciran iz programa Erasmus+: Sport Europske unije.
Prijavila se i dobila posao. Projekt je bio zaključen prije nekoliko mjeseci, a nakon toga je radila na iscrpnom izvješću koje je nedavno odobreno u Bruxsellu i ocijenjeno kao izvrsno.
– Projekt je inovativan već po tome što je bio namijenjen djeci predškolske dobi, a to je prava rijetkost u EU projektima, koji možemo zahvaliti kreativnim ženama iz REDEA-e Ani Kralj i Ani Miikulić, no ne smijem zaboraviti reći da je njihov interes izazvala Tanja Mesarić Novak iz Gimnastičkog kluba “Marijan Zadravec Macan” – pojašnjava nam Aleksandra.
Nedavno je postala i zaposlenica Međimurske županije. Radi u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti, konkretno u području obrazovanja, kulture i sporta. Trenutno je fokusirana na EU projekt 1,2,3… PALIM LAMPICU!, namijenjen darovitim učenicima osnovnih škola kojima je osnivač Županija.
– Bit će to vrlo sadržajan i zahtjevan dvogodišnji projekt koji će uspostaviti sustav za rad s darovitim učenicima i njihovo praćenje, pružiti stručna usavršavanja nastavnicima i stručnim suradnicima, nova iskustva samim školarcima. Dakako, radim i brojne druge poslove iz područja, no ovaj me posebno intrigira – kaže nam ova svestrana Međimurka.
Specifične glasovne mogućnosti
Osim što radi u Županiji, vrlo je aktivna i izvan svog osmosatnog radnog vremena. Naime, vrlo je često voditeljica raznih programa.
– Čast mi je surađivati s Ravnateljstvom policije MUP-a i Hrvatskim saborom kulture kojem vodim neke nacionalne susrete. Vodila sam i nekoliko svečanosti i sportskih natjecanja svjetskog predznaka na kojima je službeni jezik engleski. Naravno, govorim o angažmanima izvan Međimurja.
Njezin je glas također i dio zvučnih knjiga za slijepe osobe koje izdaje Hrvatska knjižnica za slijepe. Da bi došla do tog angažmana, morala je zadovoljiti određene govorne i vokalne propozicije, a u tome joj je od velike pomoći bila naša također uspješna Međimurka – fonetičarka dr. sc. Ines Carović.
– Prije nekoliko godina samoinicijativno je obradila moj fonetski status, dokument koji bi trebao posjedovati svatko tko “živi” od svog glasa. Njezina stručna ocjena je vrlo visoka, a mjerenje mojih audio-snimki pokazalo je da imam frekvenciju glasa koja je izuzetno rijetka. U impresionističkom nazivlju to se zove “zlatan glas” pa eto, barem je negdje upisano neko zlato za mene. Šalu na stranu, to se pokazalo dobrim pa sam sad u procesu priprema da unutar jednog međunarodnog projekta snimam zvučne knjige stručne literature za slijepe i disleksične osobe – kaže Aleksandra.
Osim toga, bavi se i kreativnim pisanjem turističke i poslovne namjene, a unatrag godinu dana drži radionice na temu kreativnog pisanja, poslovne komunikacije i prezentacije.
Ovjekovječila priču čakovečke Židovke
Mnogi je znaju i kao autoricu knjige “Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir” u kojoj, kako sama kaže, iznosi nesvakidašnji životni put bogate Židovke udane za srpskog oficira iz kuće od blata, koja je u Drugom svjetskom ratu bila kontraobavještajka, “ležala” u logoru na Svetom Grguru i preživjela ga, preselila u Izrael i živjela u kibucu.
Ideja za knjigu nastala je kada je dr. Andrej Pal, predsjednik Židovske općine Čakovec, želio da o Evi ostane ukoričeni pisani trag i o tome je razgovarao s profesorom Ivanom Pranjićem, predsjednikom Matice hrvatske Čakovec koja je izdavač knjige. Profesor Pranjić zadatak je povjerio Aleksandri, svojoj nekadašnjoj učenici. Tiskano je 600 primjeraka knjige na engleskom i hrvatskom jeziku, a i danas brojni ljudi diljem svijeta žele doći do nje, što dovoljno govori o njezinom značaju.
Uvijek prisutna svestranost
Uz sve svoje obaveze Aleksandra pronalazi i vremena za već spomenuto aktivno bavljenje sportom, kao i za putovanja, druženje s obitelji i prijateljima te čitanje.
– Mnogo toga me zanima pa imam faze kad proučavam neku temu i pročitam sve čega se domognem. Tako sam “prostudirala” religije, eutanaziju, politički marketing, inteligenciju (inteligencije), špijunažu, američko novinarstvo, aristokraciju, proces stvaranja jeftine kineske radne snage, diplomaciju…
Rado čitam svjedočanstva svih vrsta, sve vezano uz područje psihologije. Javni govor i govorništvo su mi uvijek aktualna tema koje se nikada neću moći zasititi – kaže Aleksandra.
Dokazivanje dugujemo jedino sebi
Iako priznaje da ju prijatelji i poznanici nerijetko pitaju kako stigne odraditi sve to što radi, vjeruje da uvijek postoji vrijeme za sve. Pritom joj je najvažnije da sama sebi pokaže što može.
– Prva i jedina osoba kojoj moram dokazati da nešto mogu sam ja sama jer sam prema sebi, kako drugi kažu, kritična preko svake mjere. Ako u nečemu što me zanima ima prostora za učenje novog i dublje istraživanje, to će mi uvijek biti motiv broj jedan – zaključuje Aleksandra Ličanin.
