Teško se može vidjeti iza zamagljenog stakla i malog prozorčića na Medicinskoj prijavnoj-dojavnoj jedinici Zavoda za hitnu medicinu Čakovec. Ona će reći kako je to manje bitno, bitno je ono što ona radi i kako radi. Tko je ona?
– Kada bih se morala opisati u nekoliko riječi, bile bi to – majka, supruga, medicinska sestra i sportašica. Veliku podršku u mojem životu pružaju mi sin Jakov, na kojeg sam posebno ponosna, suprug Dragan, roditelji i prijatelji. Od prve godine, pa sve do danas, živim u Murskom Središću, što uvijek rado ističem – rekla nam je na upoznavanju 35- godišnja Martina Bezek, gošća današnje Priče iz zdravstva.
Osnovnu školu je završila u Murskom Središću. Srednju medicinsku školu u Varaždinu. Po završetku srednje škole, pripravnički staž je odradila u Županijskoj bolnici Čakovec, a se zapošljava u Hitnoj medicinskoj službi Čakovec gdje je ostala do danas.
Da li je odabir struke bila Vaša životna želja?
– Oduvijek me privlačilo pomaganje ljudima. Posao medicinske sestre u to se savršeno uklopio.
Koliko je odabir bio ispravan?
– Sigurna sam u ispravnost odabira, jer me posao koji u HMP radim već 15 godina, jako ispunjava. Volim pomagati drugima i to mi pruža veliko zadovoljstvo.
Opišite nam rad na prijavno-dojavnoj jedinici?
– Na Medicinsko prijavnoj dojavnoj jedinici rade dvije medicinske sestre. Naš posao dispečera/disponenta u hitnoj medicinskoj službi podrazumijeva da preuzimamo pozive, procjenjujemo stupanj hitnosti, te pozivateljima pružamo osnovne upute o situaciji u kojoj su se našli i upute za provođenje prve pomoći.
Ako procijenimo da je to potrebno, šaljemo ekipu hitne medicinske pomoći na intervenciju, obavještavamo i aktiviramo druge službe (policiju, vatrogasce, …) te nadziremo status timova. Dokumentiramo i evidentiramo obavljeni rad, zaprimamo pacijente koji dolaze u ambulantu hitne medicinske pomoći i određujemo stupanj hitnosti prema kojem odlaze na pregled u hitnu ambulantu.
Zahtjevnost toga posla?
– Zahtjevnost je toga posla prije svega u njegovoj odgovornosti. Pravilna i učinkovita komunikacija je posebno značajna za mene kao medicinskog dispečera jer dobro uzeta anamneza ili heteroanamneza uvelike pomaže timu HMP da što kvalitetnije pristupe intervenciji. Isto tako davanje upute pozivatelju za provođenje prve pomoći preko telefonskih veza do dolaska HMP na mjesto događaja itekako je bitna kod vitalno ugroženog pacijenta.
Što je u njemu najteže?
– Najteže mi je zaprimati pozive vezane uz djecu, a čiji su životi ugroženi. Kad znate da ste dali sve od sebe i da ste poduzeli sve potrebne korake, uvijek se nadate pozitivnom ishodu.
Vaši vozači i tehničari ističu vrlu dobru suradnju s Jedinicom. Kako je ostvarujete?
– Rad u timu podrazumijeva kvalitetnu i profesionalnu suradnju i koordinaciju, te uvažavanje svih članova tima. Svjesni smo pojedinačne odgovornosti i potrebnih individualnih napora da se postignu maksimalni pozitivni sinergijski učinci.
Iskustva u kontaktiranju s pozivateljima?
– Postoje raznolika iskustva s pozivateljima. Ima ih dobrih, ali i loših. Sreća je, ako je osoba dovoljno sabrana da brzo i precizno opiše svoje stanje, čime nam uveliko olakšava uvid u situaciju. Ima i loših kontakata, što je razumljivo s obzirom da uglavnom zovu osobe koje su se našle u neposrednoj opasnosti ili su zabrinute za svoje zdravlje ili zdravlje svoje obitelji.
Poseban problem nam predstavljaju pozivi pozivatelja koji ne znaju objasniti tegobe koje su ih snašle, ili koje primjećuju kod osoba zbog kojih zovu hitnu službu. Teško je i komunicirati s osobama koje su pod utjecajem nedozvoljenih sredstava zbog kojih su agresivne ili nedovoljno jasne u komunikaciji.
Također bi skrenula pozornost stanovnicima Međimurske županije da se lažnim, uznemiravajućim i ne žurnim pozivima zauzimaju hitne telefonske linije i time onemogućavaju da hitnu pomoć dobiju oni čiji je život zaista ugrožen. Napominjem da je takvih poziva upućenih hitnoj medicinskoj službi ponekad desetak i više dnevno.
To su pozivi puno drugačiji od drugih. Koliko Vi utječete na njih da budu smireni, strpljivi?
– Moj je zadatak da primirim uznemirenog pozivatelja i racionalno sagledam ozbiljnost situacije. To katkad može predstavljati izazov, ali s vremenom čovjek ipak nauči kako se ophoditi u tim situacijama. Pružanje pomoći ljudima uvijek pruža zadovoljstvo.
Kako doskačete nerazumljivima, nestrpljivima?
– Uvijek pokušavam razumjeti situaciju u kojoj se čovjek nalazi. Emotivno ponašanje i često neprijateljski odnos pozivatelja, je samo naizgled nepredvidljiv. Takvo ponašanje često susrećemo u situacijama kada se pozivatelj iznenada suoči s hitnim stanjem i sam ne pronalazi rješenje, a ono koje mu mi pokušavamo pružiti smatra nedovoljno brzim. Ukoliko se medicinski dispečer pripremi na mogućnost nastanka takvog ponašanja lakše će se moći s njim nositi.
Imate i neposredne kontakte s ljudima koji dolaze do Vas. Kakvi su oni?
– Kada nam istovremeno dođe više pacijenata, medicinska sestra na MPDJ je ta koja mora procijeniti stupanj hitnosti, a njena procjena može u drugih pacijenata izazvati nezadovoljstvo. Važno je ostati pribran u tim trenucima i stručno i savjesno odrediti redoslijed kojim će liječnik pregledati pojedinog pacijenta.
Koliko su Vam važna permanentna stručna usavršavanja?
– Stručna usavršavanja su potrebna i vrlo su nam korisna, jer su medicinske znanosti podložne permanentnim promjenama i usavršavanjima. Redovito moramo produžavati licencu za rad na medicinsko prijavno dojavnoj jedinici, a isto tako imamo mogućnosti polaganja raznih tečajeva. Položila sam tečaj komunikacijskih vještina i tečaj vanbolničke hitne pomoći. Smatram da je radno iskustvo jedan od najboljih učitelja u našoj struci.
Što Vam znači dobro obavljeni ekipni posao?
– Spasiti ljudski život najvažniji nam je zadatak. Svaki od članova tima ima u tome svoju ulogu. Na primjer, ako zaprimim poziv da je osoba izgubila svijest i da ne diše, kolegica odmah šalje na intervenciju tim hitne medicinske pomoći, a do njihova dolaska pozivatelju dajem upute za izvođenje vanjske masaže srca i upute za izvođenje umjetnog disanja. Posebno moram istaknuti dobru suradnju sa svim kolegicama na MPDJ, kao i dobru suradnju s liječnicima, med. tehničarima i vozačima.
Ima li onih koji Vam glede toga iskazuju zahvalnost?
– Većina ljudi s kojima se susrećem je izuzetno zahvalna za pruženu pomoć i skrb. Posebno oni s kojima smo bili na telefonskoj vezi, pomogli im i dali upute za provođenje prve pomoći do dolaska tima HMP, a radilo se o vitalno ugroženom pacijentu.
Martina Bezek kao sportašica?
– Zaljubljena sam u trčanje i biciklizam pa nastupam na raznim trkačkim i biciklističkim natjecanjima. Više se ne sjećam točnog broja utrka na kojima sam sudjelovala. Bilo ih je nekoliko stotina do sada. Članica sam atletskog kluba Međimurje Čakovec i BK Puls Čakovec.
Što Vam sport predstavlja?
– Svaki moj dan započinje u 5 sati ujutro, kako bih se mogla, uz razne obiteljske obaveze, posvetiti trčanju i biciklizmu. Sport kao ljubav i kao glazba ima moć da ljude čini sretnim. Sport me ispunjava, ali bez potpore moje obitelji teže bi ostvarila svoje ciljeve. Moja najveća potpora je sin Jakov kojemu je namijenjena svaka moja utrka i svaka moja medalja.
Da li Vam je to dodatni napor?
– Naravno, svaka fizička aktivnost je dodatni napor, ali ako volite sport, to ne percipirate kao napor, nego kao dodatno zadovoljstvo i priliv energije koja mi je potrebna u ostatku dana.
Recite nam nešto o sportskim rezultatima, onima kojima se ponosite?
– U proteklih desetak godina sam sudjelovala na brojnim polumaratonima, maratonima i ultramaratonima u zemlji i inozemstvu. Vrlo često kući sam se vraćala s osvojenim prvim, drugim ili trećim mjestom. Pravi izazov za mene bilo je istrčati 24-satni ultramaraton.
Prvi puta kao reprezentativka Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, tada sam istrčala 172 km, a drugi puta u Austriji, tada sam pretrčala 194 km. U posebno lijepom sjećanju mi je ostala etapna trkačka utrka od Zagreba do Vukovara i moj novi rekord – istrčanih 345 km.
Ironman (dugi triatlon) u Mađarskoj jedna od ljepših utrka i naposljetku ovogodišnji biciklistički brevet od 300 km.
Imate još nešto za dodati?
– Na kraju bi htjela istaknuti važnost i nezamjenjivost Hitne medicinske službe čija je kvaliteta i stručnost reformom hitne podignuta na jednu zavidnu razinu. Iz tog razloga postoji i tako veliki interes mladih ljudi za rad u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije.
Iz razgovora se nazire kako je naša sugovornica glede toga posebno sretna jer ipak spašavanje ljudskih života nije mala stvar, a kroz njezin radni vijek bilo ih je mnogo, vrlo mnogo. Martina ih ne broji i nikada to neće činiti jer se zavjetovala struci da će pomagati ljudima na bilo koji način. Ipak, njezin je način poseban i zahtjevan.
Poželimo da u tome ustraje, da ustraje na osvajanju medalja, da Jakov jednoga dana može s ponosom reći – To su trud i znoj moje voljene mame.
