– Mi Međimurci smo samozatajni, stiha smo i ne pokažemo se, a imako kaj pokazati! – kaže Željko Trupković iz Novog Sela Rok, nakon što je bagremov med OPG-a Pčelarstvo Trupković proglašen najboljim u Hrvatskoj na 22. po redu Državnom ocjenjivanju meda u Osijeku, a OPG je postao i ukupni pobjednik.
Velik je to uspjeh za četveročlanu obitelj kojoj je pčelarstvo – dopunska djelatnost. Počeli su prije 21 godinu, kad je Željku “palo na pamet” da bi se, kao dijete koje potječe sa sela, mogao okušati u proizvodnji meda.
Počeli su s tri košnice, da bi s godinama stigli i do 120, iz kojih su dobili dvije tone meda. Supruga Jelena je nezaposlena, a Željko, inženjer strojarstva, radi u Međimurskim vodama. Pomažu im i sinovi, studenti, stariji Marko i mlađi Nikola. Fakultet je prioritet, a oko pčela pomažu koliko mogu.
– Međimurje je tradicionalno poznato po bagremovom medu. Popularan je i livadni med koji u klasifikaciji više ne smijemo tako zvati, pa je to sad cvjetni, miješani. Bagremov je med sortni, kao i kestenov. Je li neki med sortni, utvrđuje se po peludnoj analizi, pa se onda mjeri količina vlage, elektrovodljivost i drugo, a na kraju dolazi organoleptičko ocjenjivanje boje, okusa, mirisa, čistoće… Postoji pravilnik – pojašnjava.
Cvjetni preporuča za čaj i kolače, a bagremov je zbog više fruktoze i kasne kristalizaciji pogodan za djecu. Lipov potiče na znojenje i dobar je protiv prehlade, a kestenov je za medenjake i gvirc, te protiv bolesti trbuha poput gastritisa.
– No, ne treba ga jesti čisti sa žlicom, nego pomiješanog s vodom ili drugom tekućinom. Med je velik koncentrat i teško sjeda na želudac. Znam liječnika koji pijucka vodu u koju je dodao žlicu meda i octa. Jedan kilogram meda pomiješan sa 64 litre vode još uvijek ima svojstva da ubija bakterije – kaže Ž. Trupković, koji ne razmišlja o profesionalizaciji i ostavljanju posla u tvrtki.
Bilo je, veli, ljudi koji su ostavili posao i digli kredite, a onda su im sve pčele pougibale. Znanje je, ističe, najvažnije, uz odnos prema pčelama i kupcu. – To je visokorizičan posao. Trebalo bi imati barem 250 košnica, no ako dođe jedna loša godina bez meda, posao bi propao.
Hrvati premalo jedu med i premalo brige vode o tome što kupuju. Imamo slučajeve da se prodaje patvorina i da med prodaje netko tko uopće nema pčele. Problem je i uvoz, a puno bi značilo kad bi na deklaracijama točno pisalo otkud je med i koliko ga je iz Kine, Argentine ili neke treće države – zaključuje.
