Damir Tota danas je kao vozač Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije i odgovorna osoba za vozni park koji institucija posjeduje. Radi poslove koje bi zacijelo poželjeli samo oni koji u sebi sadrže naboje adrenalina za razliku od onih koji će reći, sve drugo samo ne to, znajući što znače borbe sa sekundama na frekventnim prometnicama na kojima se čovjek, ne bori samo da na vrijeme dođe kao spas ljudskim životima, već se bori s nesavjesnim sudionicima u prometu pa i mnogim nestrpljivima i čestitim i nezaobilaznim pitanjima – Gdje je ta hitna?
A dio te Hitne čini ovaj 48-godišnjak koji je kao mladić od 18 godina stupio u službu spašavanja ljudi i njihovih života. Danas sa suprugom Alenkom u skladnom braku žive u Čakovcu, premda mu je porijeklo ‘draškofsko’, imaju kći Melitu koja je inženjerka medicinske radiologije i danas sa svojim ‘dečkom’ živi i radi u Njemačkoj.
Damire, kako ste se ovdje našli?
– Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja za vozača cestovnih motornih vozila u Čakovcu prijavio sam se na natječaj za vozača u HMP Čakovec. Bilo je to 1987. godine i moje prvo radno mjesto je bilo u Kotoribi u tamošnjoj Zdravstvenoj ambulanti jer je ondašnjom organizacijom jedno sanitetsko vozilo bilo stacionirano u ambulanti Kotoriba.
No, to nije dugo trajalo pa sam od 1989. godine u Čakovcu. Radio sam naizmjenično na poslovima vozača u sanitetskom prijevozu i u timu Hitne medicinske pomoći ovisno o mjesečnom rasporedu. Hitna medicinska pomoć tada prelazi u čakovečki Dom zdravlja i tako radim do 2012. godine kada je osnovan Zavod za hitnu medicinu Međimurske županije gdje obavljam poslove vozača u timu 1 zajedno s liječnikom i medicinskim tehničarom, a nedavno smo dobili i medicinske sestre u timove – ispričao je priču svojih početaka u službi zdravstva.
Znali ste za zahtjevnost posla. Što Vas je ipak tamo privuklo?
– Kako sam prije rekao, odmah nakon završene srednje škole počeo sam raditi taj posao i mogu vam reći da mi je ušao’ pod kožu’ pa nikad nisam ni pomislio mijenjati posao, a kamoli struku. Od prvog radnog dana dopala mi se dinamika kojom je ispunjena radna svakodnevica. Posao je zahtjevan, ali kroz razne tečajeve svih ovih godina postane rutina. Od osnutka Zavoda 2012. godine polazimo trajnu edukaciju iz tjedna u tjedan jer samo kontinuiranim vježbanjem mogu se pratiti trendovi u suvremenoj hitnoj medicini.
Kako je tekao period privikavanja?
– Sreća moja je bila što sam vrlo mlad s navršenih 18 godina života počeo raditi prvo u sanitetskom prijevozu pa sam prošao sve stepenice i imao dovoljno vremena upijati znanja i iskustva od starijih kolega koji su mi ih nesebično prenosili. Hoću reći, nisam odmah bio ubačen u vatru i imao sam dovoljno vremena pripremiti se kvalitetno za rad u timu HMP, što sada nije moguće jer novi vozači moraju u vrlo kratkom roku savladati sve vještine i početi raditi.
Vozač hitne i vozači drugih vozila velika je razlika. Što vozače hitne karakterizira?
– Na prvim satovima u auto školi instruktor je tražio od nas kandidata tri stvari odjednom. Tokom vožnje pratiti situaciju na cesti, slušati glazbu koja je dopirala s radija i treće s njim razgovarati te odgovarati na njegova pitanja jer to odlikuje kompletnog vozača.
Od trenutka kad primi informaciju o intervenciji na koju kreće vozač reanimobila, koji inače da usput spomenemo teži skoro 3 tone i postiže max. brzinu do 180 km/sat, mora s ekipom stići na mjesto intervencije u urbanim sredinama do 5 minuta, a van toga maksimalno za 15 minuta jer se unesrećenima svaka sekunda čini kao vječnost. Sve to vrijeme vozač mora u glavi imati aktivne i pasivne parametre sigurnosti i predviđati situacije u prometu kako bi na vrijeme adekvatno reagirao.
Vaša je obveza što žurnije stići do potrebitog. Snalaženje u prometu?
– U svim vozilima imamo ugrađene navigacijske uređaje koji su povezani s našom Prijavno dojavnom jedinicom i to nam pomaže da stignemo čim prije na mjesto intervencije. Djelatnice koje primaju pozive nam puno znače i u koordinaciji s njima cesto skraćujemo vrijeme dolaska.
Što Vas u prometu najviše smeta, sprječava?
– Vozači koji prekasno ili nikako ne uočavaju reanimobil s uključenim svjetlosnim i zvučnim signalima pa onda naglo koče ili što je najopasnije ne prate situaciju u retrovizoru pa skreću ulijevo, a mi ih u tom trenu pretječemo.
Poruka takvima?
– Poštujte naše znakove i više se koncentrirajte u vožnji, a mobitel ostavite u pretincu dok vozite.
Opišite nam osjećaj vožnje pod ‘rotirkama’?
– Adrenalin do plafona i krajnja opasnost!
Što Vam znači pravovremeni dolazak i spašeni život?
– Svrhu našeg postojanja.
A kada ipak zakasnite?
– Ipak smo i mi samo ljudi sa svim svojim ograničenjima.
Sjećate li se prve ozbiljne i ‘lude vožnje’?
– Kako ne. Bio je to rutinski prijevoz rodilje u bolnicu koji je završio porodom u sanitetskom vozilu na pola puta do Čakovca.
A najteže?
– Najteže su mi situacije kada uza sve uložene napore ne uspiješ spasiti nečiji život.
Spasili ste kao vozač uhodane ekipe mnoge živote. Susrećete li se s tim ljudima?
– Kako da ne.
Njihova reakcija?
– Ti susreti su uvijek srdačni i izmame osmijeh na lice. Motivacijski djeluju na mene. Daju mi snagu i još veću volju jer kao što rekoh prije to je svrha službe u kojoj sam samo jedna karika.
Prisebnost, brzina, snalažljivost je dio karakteristika koje morate imati. Kako ih održavate?
– Sportskim načinom života i redovitim vježbanjem te 100-postotnim adrenalinom jer svaka hitna intervencija je upravo to.
Voditelj ste voznog parka. Dvije, tri rečenice o njemu?
– Zavod za hitnu medicinu Međimurske županije posjeduje 7 reanimobila. Najstariji je iz 2005 godine, a zadnji je stavljen u promet 1.9. ove godine. Ako želimo poštivati standarde EU morat ćemo brže zanavljati vozila jer uskoro neće odgovarati ni po pitanju prijeđenih kilometara, a o godinama starosti da ne govorim.
A o njegovim vozačima?
– Mislim da daju sve od sebe i nastoje uvijek biti na visini zadatka.
Suradnja s ostalim članovima tima ?
– O svima imam samo rijeci hvale. To je jedna vrhunska ekipa stručnih ljudi kojima je pacijent uvijek na prvom mjestu, vjerujte trude se maksimalno.
Kada ste u svom poslu bili najsretniji i zbog čega?
– Usrećuje me svaka uspješno odrađena intervencija.
Da li bi mijenjali svoj posao s novim, drugim?
– Ne bi ga mijenjao za nijedan drugi jer me ovaj dokraja ispunjava.
Poslovne želje ?
– Postići standarde da nijedno vozilo u voznom parku nije starije od 5 godina i nema prijeđeno više od 250 000 kilometara.
Bila je to priča čovjeka koji je ambasador tisuće onih koji sjedeći za volanom u utrci s vremenom nastoje spasiti čovjeku najvrjednije. A Damirove želje? Vjerujemo kako će već sutra pronaći plodno tlo, a sve u cilju onog zbog čega ti ljudi postoje i rade.
