Mirko Švenda Žiga (53) proživljava vjerojatno najljepše trenutke u svojoj 25 godina dugoj glazbenoj karijeri. Napunio je dvoranu u Lisinskom, osvojio Grand prix na 22. međunarodnom Marko Polo festivalu pisme i vina u Korčuli s pjesmom “Volim te, Dalmacijo”, posuđuje glasove likovima iz crtića i priprema nove projekte. Jedini je “kajkavac” koji se toliko godina održao na glazbenoj sceni i živi isključivo od glazbe.
Nedavno je dao intervju za Večernji list.
Na pitanje u čemu je, po njegoovm mišljenju, ljepota međimurskog melosa odgovora:
– Snaga međimurske pjesme je pentatonika. Jaka je u melodiji i to je drži. Na žalost, kajkavski kao jezik je na margini. Koliko god je vokalno pjevan, ne želi ga se u Hrvatskoj slušati. Neću sad reći u kojim krajevima. Međimurske pjesme jako su zahtjevne za izvođenje, a kad govorimo o narječju, neki je i ne bi smjeli izvoditi. Šokirao sam se kad sam čuo jednu pjevačicu kako pjeva “po sardini srca” umjesto “po sredini srca”.
Kad govorimo o kajkavcima, zašto je tako malo estradnjaka sa sjevera Hrvatske, iz Međimurja, Zagorja i Podravine?
– Nitko ovdje ne snima pjesme. Imamo dobrih pjevača, ali nemaju dovoljno samopouzdanja. Nitko ne žele stati pred mikrofon i reći: došao sam pjevati! Mene nije sram reći da sam kajkavac. Je li sramežljivost ili nedostatak samopouzdanja razlog što ne snimaju, ne znam… Bojan Jambrošić je kratko zabljesnuo, no to je tako kad sklopiš ugovor s velikom korporacijom pa te ograničavaju u nekim stvarima. Ja sam još uvijek freelancer i sve što napravio, napravio sam svojim vokalom i s ovih deset prstiju. Sam dostavljam plakate i nosim ih na poštu. Ako nisi gotovan, može se živjeti od glazbe. Živiš onako kako se možeš pokriti.
Nastupate u Zagrebu, na Kupresu, pobijedili ste u Korčuli, no ne nastupate kod kuće, u svom Međimurju. Zašto?
– Na jugu sam se ponovno uvjerio u to da tamo više poštuju svoj kraj nego na sjeveru. Nadam se da će sjevernjaci više poštovati svoje. Nakon 25 godina bavljenja međimurskom glazbom u Međimurju imam najmanje nastupa i jako sam tužan zbog toga. Do prije četiri godine to me pogađalo toliko da bih padao u teške depresije, no morao sam se sabrati.
Ne moraju mene voljeti, ali ne poštovati svoju pjesmu, to ne razumijem. Imati svadbu bez makar jedne međimurske pjesme meni je neshvatljivo. Na svadbama se bjesomučno svira pjesma Sad kada došla si, a imamo najljepšu ljubavnu pjesmu za tu priliku – Ljubav se ne trži. Nema veće poruke o ljubavi od te pjesme. Moram razočaran priznati da me u Međimurju nisu shvatili. Sretan sam što me moji unuci slušaju, i govore uz štokavski i kajkavski. Znaju reći kaj.
Cijeli intervju pročitajte na Večernji.hr.
