Pročelje i okućnica kotoripske Ulice Ruđera Boškovića 55 ničim ne odaje da se u njihovom dvorištu krije bezbroj poljomehanizacije kojoj su vlasnici i kojom upravljaju supružnici Dominić, Dijana (41) i Mladen (46).
Mladi ljudi koji su se još 1998. godine okrenuli ‘trdoj’ međimurskoj zemlji gdje na površini od 100 hektara stvaraju svoje danas, grade bolje sutra. Najveći dio oranica je u zakupu, dok je jedan manji dio u njihovom vlasništvu, a kulture na njima su različite, dohodovne.
Dijana je završila srednju školu za zvanje fitofarmaceuta, Mladen za strojarskog tehničara i životni planovi su im bili drugačiji. No, u njihovoj nutrini im je bilo suđeno da radom na zemlji stiću svoju egzistenciju. I nije im se bilo teško priviknuti jer Dijana potječe od poznate poljodjelske obitelji Talaš, koja je nerijetko kao ‘dekla’ rađe sjela s tatom na traktor, nego prala suđe, radila kućanske poslove. Mislila je za to su Klaudija i Valerija, njezine sestre.
Njoj je u polju, na traktoru bilo ljepše jer je tu pronalazila svoj mir, u polju je na svoj način doživljavala njegovu ljepotu, lijepe tvari, ali je znala i prepoznati težak težački život. Tati Zlatku je to bilo drago jer u nedostatku muških ruku ipak jedna kćerka pokazuje sklonosti prema onome što su oni cijeli život stvarali. Mladen je htio studirati strojarstvo, no od mladenačkih dana i on je u neku ruku bio vezan za zemlju.
Tko je Dijana Dominić? Za sebe će reći: – Volim raditi, planirati i ništa ne volim ostavljati za sutra. Skromna sam i zadovoljna dosadašnjim životom jer smo godinama u poljoprivredi nešto postigli. I sada kada mi je 41godina želim zadržati ovakvo zdravlje da suprug i ja možemo raditi do mirovine – rekla je kratko.
Kako se žena nosi s teškom mehanizacijom, cjelodnevnim boravcima u polju?
– Kao i svaki muškarac. Nije mi teško raditi, pitaju me ljudi kako to mogu, no za mene je to posao kao i svaki drugi – dodaje i usput spominje i mamu Agnezu koja je vječito bila s tatom u polju, a još i danas zna uskočiti na traktor da bi nešto u polju posijala.
– U svladavanju tih prepreka mora postojati volja i marljivost. Ako toga nemate bolje da se niste ni ušli u poljodjelstvo, to su osnovni uvjeti. Pitajući je, ima li lijepih poslova u obradi zemlje s oduševljenjem je rekla da ima.
Konkretno, voli orati pa će reći: – Morate doživjeti miris svježe okrenute brazde, miris zemlje i držim kako kotoripske brazde najljepše mirišu, a tako svježe zaorane simbolično označavaju kraj jedne poljodjelske godine – rekla je u zanosu. Usput je onako, kao sastavnicu poljske svakodnevice, spomenula nesnosne, vrućine, hladnoću, komarce…
– U polju se svašta događa, a polje odgodu ne trpi, a što ne znači da me to odbija. Naprotiv. Ne mogu vam opisati osjećaj zadovoljstva i sreće kada u svojem miljenku John Deeru (op. a. traktoru) provodim veći dio dana jer gotovo sve kulture obrađujemo i ‘skidamo s polja’ mehanizacijom. Moj je John Deer, dok suprug upravlja ostalom mehanizacijom, on brine o njenom održavanju – kaže i dodaje kako je to posao gdje se međusobno nadopunjuju, gdje jedan bez drugog ne mogu.
Kako se u poljodjelstvo uvijek nešto istražuje, teži novom, oni su preko svojeg Obrta Dominić pokrenuli uzgoj tikva golica, odnosno proizvodnji ulja koje prodaje na kućnom pragu i po obližnjim sajmovima.
– To radimo zato da ne budemo kroz zimu slobodni – rekla je u šali. No, nije tako. I u toj su se proizvodnji pronašli pa za dogledno vrijeme planiraju otvoriti i svoju uljaru. Danas za proizvodnju ulja koriste usluge drugih uljara, a kod proizvodne se koriste uslugama međimurske Savjetodavne službe koja ima samo pohvale na kvalitetu.
Kroz cjelodnevne boravke u polju Dijani posebno zadovoljstvo predstavlja promatranje ljepote prirode, biljnog i životinjskog svijeta pa nerijetko sve to bilježi kamerom. Kaže kako Kotoripčani nisu ni svjesni kakve ih prirodne ljepote okružuju pogotovo gledajući u polju izlaske i zalaske sunca.
Uz mnogo tada odricanja i samoodricanja nađu supružnici vremena i za odmor i razonodu. – Nema mi ljepšeg nakon dolaska s polja navečer uzeti neku lijepu knjigu. Ove godine smo bili dva puta na moru, bili smo nekada i ‘bajkeri’.
Nasljednici?
– Tu su nećaci nećakinje koji kada zatreba priskaču u pomoć – kaže Dijana i usmjerava mlade da krenu njihovim stopama jer po njezinim riječima u Kotoribi je kvaliteta zemlje Bogom dana.
Životni planovi i želje?
– Planova velikih nema, a želja nam je da nas posluži zdravlje što je u našim godinama sada i najbitnije za doček mirovine.
To je samo sažetak onog što smo u razgovoru s ovom marljivom, svestranom i posebnom ženom izdvojili. Želimo im da u tome uspiju!
