Da mi je tko prije nekoliko godina rekao kako ću ovog ljeta letjeti balonom, ne bih mu vjerovala. Ipak, prije dva tjedna napravila sam upravo to. Shvatila sam da je život prekratak i da sam potrošila već previše vremena ni na što, te sam odlučila izaći iz svoje komforne zone i početi si napokon ispunjavati dugogodišnje želje. Let balonom bio je prvi na redu.
Dogovaranje leta u idealnim vremenskim uvjetima
Već sam ranije na internetu viđala mogućnosti poklanjanja i kupnje letova balonom iznad Hrvatskog zagorja, ali nikada nisam mislila da ću se ja naći u balonaškoj košari. U Hrvatskoj trenutno postoji samo jedan balonaški klub i to Balon klub Zagreb, čiji piloti ujedno čine i hrvatsku balonašku reprezentaciju koja ide na natjecanja diljem svijeta, pa smo zaručnik i ja odlučili kontaktirati ih.
Naveli smo im u kojem nam periodu odgovara let, a nakon uplate potrebnog iznosa, čekali smo prvu priliku u kojoj će atmosferski uvjeti biti idealni za letenje. Naime, tijekom ljeta leti se samo rano ujutro i kasno navečer i to onda kada nema nikakvih naznaka vjetra.
Dan prije samog leta dogovorili smo sve detalje i idućeg jutra oko pola pet krenuli prema mjestu susreta. Naš pilot Igor Mikloušić pokupio nas je na dogovorenom mjestu u Zagrebu, te smo krenuli prema Zaboku gdje je smješten aerodrom Kluba.
Putem nam se pridružio i jedan bračni par iz Rijeke, a kada smo stigli na aerodrom, tamo su već bili drugi članovi Kluba koji su počeli pripremati balon za let. Tada sam shvatila da se sve ovo zaista događa. Nisam mogla sakriti oduševljenje!
Nakon što je balon bio spreman, pilot nas je upoznao s pravilima ponašanja u balonu, a onda je avantura napokon počela.
Bajka na dlanu
Tog ljetnog jutra vidjela sam najljepši izlazak sunca u svome životu. Nepregledni brežuljci, lagana jutarnja magla, potpuna tišina i osjećaj lebdenja među oblacima teško se mogu usporediti s ičime drugim. Vrhovi brežuljaka i krovovi kuća nazirali su se ispod magle, a kako smo se dizali sve više, tako je pogled postajao sve ljepši. Zaista je izgledalo kao da smo u nekoj bajci i morala sam se uštipnuti da bih shvatila kako mi se sve to doista događa.
Naš pilot putem nam je prepričavao doživljaje s balonaških natjecanja na kojima redovito sudjeluje, kao i reakcije stranaca koji prvi put vide Hrvatsko zagorje te ga nerijetko ne mogu usporediti ni s čime što su ikada igdje vidjeli. Navodno su čak i iskusni letači osupnuti čarolijom leta balonom iznad Zagorja, što nimalo ne čudi.
Kada ste u balonaškoj košari, svijet oko sebe i ispod sebe vidite u potpuno novoj perspektivi, a sama kompaktnost košare dopušta da se približite željenim objektima kao s ni jednom drugom letjelicom. Pilot je pokazao i svoju romantičnu stranu te nas balonom spustio do krošnje imele kako bismo si mogli otrgnuti po grančicu i poljubiti se ispod imele. Na sve je mislio. 😉
Najveća visina do koje smo se popeli bila je 750 metara, a sam let trajao je oko sat i pol iako mi se čini kao da je prošlo u trenu. Ostatak tima Kluba cijelo nas je vrijeme pratio GPS-om, a kada je došlo vrijeme za slijetanje, zajedničkim snagama sigurno su prizemljili balon na livadu u malom mjestu Vršci.
Ceremonija proglašenja baruna i barunica
Nakon raspremanja balona, svi smo se zajedno uputili na mjesto polijetanja, a tamo nas je dočekalo pravo iznenađenje. Košare pune vrhunskih sireva, voća, krekera i pjenušca bile su prvo što nam je zapelo za oko, no prije samog piknika prethodio je onaj poseban dio koji nam je pilot ranije vrlo vješto skrivao.
Svi mi putnici morali smo kleknuti, pogled usmjeriti prema suncu, a potom nakon kratkog pojašnjenja povijesti balonaškog letenja dati prisegu kojom smo postali balonaški baruni odnosno barunese. Zašto baruni?
Naime, kada su braća Etienne i Joseph Montgolfier izgradila prvi papirnati balon i pustili ga u zrak 1783., on je poletio bez ljudi. Nekoliko mjeseci kasnije ponovili su svoj eksperiment u Versaillesu, a ovaj put u košari je putovalo nekoliko domaćih životinja.
S obzirom na to da tada nitko nije znao kako bi let balonom djelovao na ljude pa gotovo da nije bilo onih koji su se usudili to isprobati, tadašnji francuski kralj Luj XVIII. dosjetio se da će svakome preživjelom članu posade dodijeliti počasnu titulu baruna nazvanom prema mjestu u koje sleti. Dakako, to je privuklo ljude, a počasna dodjela titula baruna i barunica zadržala se i do danas.
Mi smo sletjeli u već spomenutom selu Vršci i zato smo nazvani barunom odnosno barunesom od Vršci. Nakon ove simpatične i nesvakidašnje ceremonije uslijedilo je druženje uz piknik, a potom i svečana dodjela priznanja.
Pregršt emocija
Kada se sve zbroji, o ovom iskustvu imam samo riječi hvale i jedva čekam iduću priliku za let. Mnogi su me pitali je li me bilo strah, trese li se balon, što s onima koji se boje visine i slično.
Ne, čudno za mene, ali ni u jednom trenutku me nije bilo strah. Balonaštvo je jedan od najsigurnijih sportova ako se striktno pazi na vremenske uvjete, a naš pilot s dugogodišnjim iskustvom itekako je znao što radi. Košara bi se mrvicu bila zatresla samo onda kada bi netko od putnika koračao s jedne strane na drugu, no osim toga gotovo da i ne pomišljate kako su vaša stopala 750 metara udaljena od tla.
Sa mnom je bilo i onih koji se boje visine, pa su ovo vidjeli kao svojevrsno suočavanje s vlastitim strahovima. Dakako, prvih dvadesetak minuta nije im bilo svejedno, no kako je vrijeme prolazilo, tako su se sve više opuštali i nadvladali svoj strah.
Osim osjećaja uzbuđenja, divljenja, neopisive sreće, stapanja s prirodom i slobode, cijelom jedinstvenom doživljaju doprinijeli su i izuzetno ljubazni i pristupačni članovi Kluba koji su zaista profesionalci u svome poslu. Svi su se maksimalno trudili da nam ovo iskustvo zauvijek ostane u najljepšem sjećanju.
Nakon nekoliko zajedničkih sati odveli su nas natrag u Zagreb, a u meni su se već počeli stvarati planovi za iduće ljeto. Nakon balona, vrijeme je za druga visinska iskustva koja jedva čekam!
