Mirko Švenda Žiga (53) proživljava vjerojatno najljepše trenutke u svojoj 25 godina dugoj glazbenoj karijeri. Napunio je dvoranu u Lisinskom, osvojio Grand prix na 22. međunarodnom Marko Polo festivalu pisme i vina u Korčuli s pjesmom “Volim te, Dalmacijo”, posuđuje glasove likovima iz crtića i priprema nove projekte. Jedini je “kajkavac” koji se toliko godina održao na glazbenoj sceni i živi isključivo od glazbe.
– Koncert u Lisinskom nazvao sam “Najljepša obiteljska priča”. Prije tri godine izdao sam album s pjesmama Pismo ćali, Dida moj, Kćeri moja, Sestrice…, sve renomiranih autora, a po pjesmama Tebi majko misli lete i Mama upamtila me cijela Hrvatska jer sam ih izvodio u TV emisijama “Lijepom našom”. Ovo je nastavak te priče.
U Lisinskom su se uvjerili u to da se i u utorak, na sredini tjedna, dvorana može napuniti specifičnim programom. Gosti su mi bili mama i sin Gabi Novak i Matija Dedić, tata i kći Hrvoje i Hana Hegedušić, tata i sin Stjepan Jeršek Štef i Ivan, supružnici Gordana i Miroslav Evačić, sestre Palić, koje se bave duhovnom glazbom, a zovem ih četiri anđela jer pjevaju skoro kao anđeli… Vrhunac je bila obitelj Rucner, mama Snježana, tata Drago, kći Ana i sin Mario.
Što je obitelj bez kumova, pa sam doveo i Adama Končića i Vida Baloga, braću po jeziku. Jedan je Podravac, a drugi Zagorac. Izveli smo zajedno pjesmu Kajkavci. Najemotivniji trenutak bio mi je kad sam pozvao sina Alena i pred 1800 ljudi rekao da koncert posvećujem njemu.
I nosač zvuka ste nazvali “Obiteljski album”. Dolazite iz mnogočlane obitelji, leži li i tu jedan od razloga što ste se okrenuli pjesmama koje govore o braći, sestrama, roditeljima…?
– Da, bilo nas je devetero, petero braće i četiri sestre. Prije 25 godina, kad mi je umrla majka Marija, napisao sam joj kao zahvalu pjesmu ‘Mama’ na melodiju talijanske Mamma, son tanto felice. Prvi sam je put izveo tek 2011. na prvom koncertu u Lisinskom i onda je objavio na “Obiteljskom albumu”.
Deveto sam dijete u obitelji i polako dolazi vrijeme kad se osipamo. Ove godine umro mi je brat od teške bolesti nakon 147 dana kome. Bio bih sretniji da je još živ i da je mogao biti na koncertu. Ponosan sam jako na pjesmu ‘Moja braća’. Surađujem s odličnim ljudima, od Tonija Eterovića do Željka Pavičića i skladatelja Marka Tomasovića.
Izdali ste deset albuma na kajkavskom i dva na štokavskom. “Obiteljski album” je više pop-rock. Odustajete li polako od etnoglazbe s kojom ste se probili?
– Neću zapostaviti etno. Mama je znala reći da “nigdar nisam kak druga deca”. Ušao sam prvi u Lisinski s etnoglazbom i s međimurskim bandistima, s puhaćim limenim instrumentima učinio nešto što do tada nitko nije, osim Lada koji je profesionalni ansambl. Šest godina poslije vratio sam se opet sa specifičnim pjesmama.
Na otvorenju “Sportskih igara mladih” s bandistima sam izveo Kome bi šumilo more moje sinje, Tvoja zemlja i Lijepa li si, i dobio velike komplimente za te obrade koje dosad nisu imali prilike čuti. No, nastojim svuda gdje se može progurati međimurske pjesme. Dokaz da ih ljudi vole bio je i nedavni nastup na Bundeku ispred 5500 ljudi. Publika nas nije pustila s pozornice. Žiga i bandisti u Zagrebu okupe najveći broj posjetitelja! Mogu rasprodati bilo koji centar za kulturu ili kazalište.
U čemu je, po vašem mišljenju, ljepota međimurskog melosa?
– Snaga međimurske pjesme je pentatonika. Jaka je u melodiji i to je drži. Na žalost, kajkavski kao jezik je na margini. Koliko god je vokalno pjevan, ne želi ga se u Hrvatskoj slušati. Neću sad reći u kojim krajevima. Međimurske pjesme jako su zahtjevne za izvođenje, a kad govorimo o narječju, neki je i ne bi smjeli izvoditi. Šokirao sam se kad sam čuo jednu pjevačicu kako pjeva “po sardini srca” umjesto “po sredini srca”.
Kad govorimo o kajkavcima, zašto je tako malo estradnjaka sa sjevera Hrvatske, iz Međimurja, Zagorja i Podravine?
Nitko ovdje ne snima pjesme. Imamo dobrih pjevača, ali nemaju dovoljno samopouzdanja. Nitko ne žele stati pred mikrofon i reći: došao sam pjevati! Mene nije sram reći da sam kajkavac. Je li sramežljivost ili nedostatak samopouzdanja razlog što ne snimaju, ne znam…
Bojan Jambrošić je kratko zabljesnuo, no to je tako kad sklopiš ugovor s velikom korporacijom pa te ograničavaju u nekim stvarima. Ja sam još uvijek freelancer i sve što sam napravio, napravio sam svojim vokalom i s ovih deset prstiju. Sam dostavljam plakate i nosim ih na poštu. Ako nisi gotovan, može se živjeti od glazbe. Živiš onako kako se možeš pokriti.
Spremate li kakvo novo glazbeno iznenađenje?
– U Lisinskom mi je poseban gost bio tenor iz HNK-a Ivan pl. Zajc iz Rijeke Voljen Grbac, s kojim za jesen pripremam operne arije u tenorskim lagama. Ne tjeram komercijalu. Pripremili smo obradu pjesme ‘Najljepše su oči moje majke’ Đorđa Novkovića.
Snimit ćemo svjetske tenorske arije i najljepše hrvatske pjesme koje se mogu pjevati dvoglasno. Bit će tu i ‘Kud plovi ovaj brod’, ‘Inati se, Slavonijo’… Pripremam i projekt za koji Leonardo Baksa Čeči piše stihove, a ja glazbu. Bit će to kajkavske putešestvije, možda čak i u formi mjuzikla.
Nastupate u Zagrebu, na Kupresu, pobijedili ste u Korčuli, no ne nastupate kod kuće, u svom Međimurju. Zašto?
– Na jugu sam se ponovno uvjerio u to da tamo više poštuju svoj kraj nego na sjeveru. Nadam se da će sjevernjaci više poštovati svoje. Nakon 25 godina bavljenja međimurskom glazbom u Međimurju imam najmanje nastupa i jako sam tužan zbog toga. Do prije četiri godine to me pogađalo toliko da bih padao u teške depresije, no morao sam se sabrati.
Ne moraju mene voljeti, ali ne poštovati svoju pjesmu, to ne razumijem. Imati svadbu bez makar jedne međimurske pjesme meni je neshvatljivo. Na svadbama se bjesomučno svira pjesma ‘Sad kada došla si’, a imamo najljepšu ljubavnu pjesmu za tu priliku – ‘Ljubav se ne trži’. Nema veće poruke o ljubavi od te pjesme. Moram razočaran priznati da me u Međimurju nisu shvatili. Sretan sam što me moji unuci slušaju, i govore uz štokavski i kajkavski. Znaju reći kaj.
