Kristianu Novaku uspjelo je nemoguće. Od 2013. do danas dva je puta uspio osvojiti prestižnu Tportalovu nagradu za roman godine. Prvo je postao laureat 2014. godine svojim drugim romanom “Črna mati zemla”, da bi prije nekoliko dana ponovno trijumfirao, ovog puta romanom “Ciganin, ali najljepši” i to u izuzetnoj konkurenciji u kojoj su u užem izboru bili i romani Daše Drndić, Slađane Bukovac, Olje Savičević Ivančević i Damira Karakaša.
Novak je iz Međimurja, ali je rođen 14. svibnja 1979. godine u Baden-Badenu u Njemačkoj, gdje su mu radili roditelji. Osnovnu školu pohađao je u Sv. Martinu na Muri, danas poznatom po popularnim toplicama, a u gimnaziju je išao u Čakovcu. Diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu germanistiku i kroatistiku 2005. godine, kada je u Čakovcu objavio i prvi roman “Obješeni”.
Doktorirao je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu radio na Odsjeku na germanistiku, a sada radi na riječkom Filozofskom fakultetu, ali na Odsjeku za kroatistiku. Oženjen je, ima dvije djevojčice, a uspio je biti i hrvatski reprezentativac u karateu.
U samo četiri godine osvojili ste dvije Tportalove nagrade za roman godine. Što i kako dalje?
Proživljavam doista izuzetno intenzivne godine. I to ne samo na ovom javno vidljivom planu. Kod kuće imamo dvoje male djece, što znači i puno veselja, ali i smanjivanje prostora za kreativni rad. Tu su i akademski izazovi, a osim toga, ove godine s projektom filmske adaptacije “Črne mati zemle” sudjelujem na seriji radionica pisanja scenarija u okviru Torino film laba. Na kreativnom polju ovo prije svega vidim kao razdoblje novog učenja i produbljivanja spoznaja o pripovijedanju u raznim medijima.
Ne znam kako će dalje ići s javnim priznanjima i percepcijom. To ionako ne ovisi o meni pa se time i ne zamaram previše. Samo znam da se veselim novom pisanju i istraživanju.
Kako je nagrađeni roman “Ciganin, ali najljepši” primljen u Međimurju gdje se radnja uglavnom i odvija?
Do mene iz Međimurja dolaze gotovo isključivo sjajne reakcije. Knjiga se čita jednako ili i više od “Črne mati zemle”. Već sam više puta istaknuo da je riječ o području koje je u stanju reflektirati o sebi i suočiti se s vlastitim manama i mitovima. Kako da onda ne budem ponosan što sam otamo?
Jeste li sada iscrpili međimurske teme?
Rekao bi Ivan Kutnjak: Meni morje Međimorje. Nemoguće je iscrpiti teme vezane za taj kraj, pa da imam još pet života. Toliko kompleksnih povijesnih silnica, toliko potresnih ljudskih sudbina, i sve to ispred kulisa čarobne i pomalo jezive prirode. Međutim, još i prije nego je objavljena “Črna mati”, bio sam načistu s tim da ne želim eksploatirati taj lokus unedogled. Stvar je, dakle, odluke. I želje da se ne ponavljam, da ne maltretiram. I da ne privatiziram, jer o Međimurju piše još mnogo odličnih spisateljica i spisatelja. Još jednu priču ću ispričati o tom kraju, i tada se maknuti.
U kojoj je fazi rad na filmu po romanu “Črna mati zemla”. Počinje li uskoro snimanje?
Trenutačno smo u fazi pripreme scenarija. Na njemu ćemo raditi redatelj Rok Biček i ja. Od samoga početka bilo nam je jasno da je priča jako kompleksna i zahtjevna za adaptaciju i da ćemo morati donijeti mnoge važne odluke prije nego krenemo u pisanje scenarija. Prije svega se to odnosi na redukciju sadržaja. Moramo iz romana izvući ono što smatramo doista ključnim, i oko toga graditi filmsku estetiku.
Pred sličnim je zadatkom bio i sjajni Tomislav Zajec, koji je radio kazališnu adaptaciju, i tek sada vidim koliko je golem bio njegov posao. Očekuje nas još jedna velika radionica, u Torinu krajem godine. Do tada bismo trebali imati ili prvu verziju scenarija, ili barem jasan slijed scena i razradu odnosa. Već je sada, međutim, sigurno da će se film u mnogočemu razlikovati od romana.
Imaju li prevoditelji vaših knjiga probleme u radu zbog specifičnog kajkavskog jezika kojim se služite u pisanju romana?
Vjerujem da imaju. Ali to za mene nije dovoljno dobar razlog da izbacim dijalekt iz svog pisanja.
Književni krugovi u Hrvatskoj prilično su zatvoreni. Hoćete li stvarati svoj krug ili se nekome pridružiti?
Za mene se u privatnom životu malo toga promijenilo otkad sam na “književnoj sceni”. Družim se manje-više s istim ljudima, izlazim na ista mjesta, imam iste rituale kao i prije. Krug prijatelja mi se, doduše, malo proširio, i sada u njega ubrajam i nekoliko spisateljica i spisatelja, urednika, ljudi koji na druge načine sudjeluju u tom sustavu. To su ljudi s kojima sam se povezao na ljudskoj razini, s kojima mogu razgovarati osim o pisanju i o svemu drugome, a pri tome nam se poetike i ukusi jako razlikuju.
Nismo ni generacijski nužno bliski, niti smo okupljeni oko nekog književnog časopisa ili manifesta, kao što je to nekada znao biti slučaj. Jednostavno, postoji otvorena razmjena iskustava i mišljenja, i to je sve što mi treba. Prema tome, trenutačno ne vidim ni nekakvo stvaranje književnog kruga u mojoj blizini, niti potrebu da se pridružim kojem.
Kako se nosite s negativnim ili zlonamjernim kritika svojih djela?
Prilično dobro, jer razlikujem to dvoje. Negativna kritika je ona koja mi ukazuje na nedosljednost, deriviranost, nemotiviranost, pretjeranu artificijelnost ili trivijalnost mog odnosa prema tekstu ili likovima. Ona mi kaže zašto mi nije pošlo za rukom ono što sam naumio, vrijedna mi je jer je mogu iskoristiti kao doprinos nekom budućem stvaranju. Naravno, peče kada netko na dvije kartice teksta kritizira nešto na čemu si svim srcem radio godinama.
Ali netko tko na to nije spreman ne bi se trebao laćati kreativnog posla. Ako stvaraš, na vjetrometini si. To je jednostavno tako. Zlonamjerne kritike su pak nešto drugo. To je kada te netko recimo u komentaru na mreži krene smlaviti i popljuvati. To manje boli jer sam svjestan da u svakom trenutku ima likova koji hodaju po svijetu i govore kako je Andrić bio bezveznjak ili kako Murakami ne valja baš ništa. Pa tko sam onda ja da me takvi ne nagaze?
Zbog čega ste pristali ući u Kulturno vijeće Ministarstva kulture za knjigu i nakladništvo?
Otkad sam objavio “Črnu mati zemlu”, imao sam vrlo lijepu podršku kako Hrvatskog društva pisaca, tako i Ministarstva kulture. Tijekom tih godina bilo je prilike i poziva da se malo aktivnije uključim u djelovanje HDP-a, a ja sam zbog preopterećenosti sve odbijao. Međutim, ne možeš tako zauvijek, red je dati nekakav svoj doprinos.
Početkom ove godine napokon sam pristao biti članom Vijeća za kulturu Grada Rijeke, a uskoro je došao i poziv da se uključim u slično tijelo pri Ministarstvu kulture, kao predstavnik HDP-a. Ondje svoju ulogu vidim prije svega u usmjeravanju fokusa na neafirmirane, a kvalitetne domaće pisce. Bačeni smo u vatru odmah pri prvom krugu otkupa, koji je podigao dosta prašine i negativnih komentara. No, vjerujem da ovaj sastav Vijeća ima dobru viziju i da će se to uskoro pokazati.
Nakon Zagrebačkog kazališta mladih i Hrvatskog narodno kazalište adaptirat će vaš roman. Je li to Hrvatsku zahvatila novakomanija?
Manija je preteška riječ, ipak govorimo o kulturi u nas. Ali u pravu ste, knjige mi lako pronalaze put do čitatelja, adaptacija i prijevoda. I nitko sretniji od mene. Međutim, ništa takvog ne traje vječno, to sam dobro naučio u sportu. Danas jesi, sutra nisi. Danas ti svi žele biti blizu, sutra se prave da te ne vide.
Postavljam si to ovako: vanjski pokazatelji uspjeha su doista jako važni, oni opravdavaju i olakšavaju pisanje. Međutim, ono jedino trajno i vrijedno što imam, jedino što mi doista pripada, što nema ničeg lažnog u sebi – jesu intimna znatiželja, vizija i vatra. Sve ostalo je doista manje bitno.
