Pripadnost kršćanstvu, poglavito Katoličkoj crkvi, prepoznatljivost, vrijednost i tradicija su Međimurske Hrvatske i to kroz stoljeća njezine povijesti i boravljenja na prostoru med Murom i Dravom u Cvetnjaku Međimurskom, kako je to lijepo zapisano i spjevano u popevkama Hortus Croatiae.
Štuje i slavi Međimurska Hrvatska svetost Katoličke crkve i kršćanske svece, povijest i poglavito svetišta i crkve i redovito ih obilazi, zavjetuje se u njima i s radošću se iz njih i sa njima u srcima vraća. Šira hrvatska, pa tako i međimurska javnost vrlo dobro zna kako je obveza svakog muslimana, barem jednom u životu pohoditi Meku, ali u manjem broju zna, kako je obveza svakog katolika pohoditi jedno od nacionalnih svetišta, kojih je u Hrvatskoj nekoliko.
Međimurska Hrvatska stoljećima hodočasti u Nacionalno svetište Marija Bistrica u Hrvatskom zagorju, svetištu koje svakom hodočasniku daje snagu duhovno, često puta tjelesnu i čini ga posebno radosnim što je pohodio Majku crkve i svih vjernika. Mnogo je molbi, zavjeta i prošnji Majci Božjoj u Mariji Bistrici uslišano, čemu u prilog govori tisuće postavljenih ploćica sa zahvalama u zidinama svetišta, a još više ih je zapisano u obitiljema i srcima uslišanih.
U prvom redu ljudi se utječu i mole Mariju na Nebo uznesenu, Kraljicu Hrvata i kako ju još nazivaju, za tjelesnu i duševnu ozdravljenje, a potom i za druge strepnje, odnosno boli i radosti u svojem često puta tegobnome životu, za sretan brak, za sretan porod, za obitelj, djecu, prijatelje, posao i svaki puta za Domovinu, za svoju Međimursku Hrvatsku.
A ona je uvijeku, ma u kojem god savezu se nalazila, bila odana i vjerna Mariji, ona je za međimurski kršćanski puk bila i ostala Regina Croatia i klicala je i kliče joj Regina Salve.
– Je, od ranog djetinstva smo hodočastili ili romali na Mariju Bistricu, pak tako sve kroz mladost i kasnije godine, do dana današnjeg. Prvo svake godine, potom kada se moglo zbog obveza, pak kada su djeca odrasla i kada smo osigurali se za miran život često puta, a sada koliko nam zdravlje i godine dopuste.
Išlo se peške, pak z cugom, autobusom, a danas z autom, sami ili s farnikimi, ali išlo se, to je bilo u mislima zapisano. Mariji smo uvijek bili i ostali vjerni, a na Bistricu je bilo najbliže i u našoj mladosti bilo je najpoznatije svetište. Prav za prav, nije se govorilo svetištu, nego jednostavno ide se na Bistricu, vjernički i seljački, kako su nas učili stareši i svećenici, nas ovdje dragi i gotovo sveti fratri, uglas kažu Ivan i Vera Grahovec iz Mačkovca, supružnici koji desetljećima idu na Bistricu.
Sjećaju se i govore o mnogim događanjima, koja su i pratila na hodočašćima. – Poglavito je bilo zanimljivo ali i opasno u vrijeme nakon II. svjetskog rata, odnosno kada je stvorena Jugoslavija, jer su nas pratili, tajno i javno milicajci. Mladi i veseli, kakvi smo bili nismo shvaćali ozbiljnost situacije, ali su nam stariji govorili da budemo mirni i tiho, kada smo hodali noću i spavali u škednjima i drugi mjestima na Vinskoj Gori ili drugim selima.
Ali bilo je zanimljivo i nismo imali ozbiljnijih problema. Pak naša Majčica je na nas pazila, sjećaju se Grahovci. Sjećaju se i događaja koji se na razne načine prepričava, a zbog zanimljivosti sebi su ga pripisali i drugi hodočasnici. Ali on je čisti mačkovski. Naime tijekom obilaska svetišta u pjesmi …. Majko Božja bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji putnici blagoslovi nas…, jednom su mačkovski hodočasnici pjevali… Romari smo z Mačkovca, ali Božek su z Čakovca…, moli se za nas.
Govorilo se kako su ujutro romari zaboravili na raspelo-križ u kapeli u Mačkovcu, pak su si ga posudili u župnoj crkvi u Čakovcu i to je mnogima bilo smiješno i zapamtilo se. Grahovci pak vele kako raspelo nisu pozabili, nego su ga u Čakovcu gdje se služila putna misa, uzeli kao pripadnici župe i nosili ga dalje.
Kako god bilo, zanimljivo je i o tome se govori. Kao što se i dalje hoda – roma u Mariju Bistricu, danas Mačkovčani kao samostalna župa i kažu Grahovci, ponosni na župnika velečasnog Josipa Blažona, koji im je istinski pastir u svakodnevnom životu, pa tako i na hodočašćima.