Jasmina Ovčar je diplomirana arhitektica koja je vrlo mlada pokrenula uspješan vlastiti arhitektonski ured. Nakon dvadesetak godina rada u privatnom sektoru, promijenila je smjer karijere i postala nastavnica na preddiplomskom stručnom studiju Održivog razvoja na Međimurskom veleučilištu u Čakovcu.
Danas je jedna od omiljenih profesorica među studentima, a svi su joj oni pravo nadahnuće za sve nadolazeće projekte. Osim u njima, inspiraciju pronalazi u svojoj obitelji i provođenju vremena sa životinjama.
Spoj ljubavi prema matematici i umjetnosti rezultirao studijem arhitekture
Jasmina se još danas sjeća bezbrižnih dana djetinjstva koje je s bratom, poznatim novinarem Damirom Smrtićem, provela u Čakovcu.
– Pamtim prekrasno djetinjstvo u stambenom naselju u središta grada. Bili smo veseli, razigrani, složni, uz mnogo maštovitih svakodnevnih dječjih igara… Bilo je to vrijeme kada smo mogli biti i odlikaši i izviđači, pohađati glazbene škole, baviti se sportom, a istovremeno biti slobodni u svakodnevnim igrama. Bilo je vremena za sve, a motivacije u školi nije nedostajalo, škola je bila zabavna i poučna – prisjeća se Jasmina.
Zato i nije bilo teško zavoljeti matematiku, ali ni umjetnost. Kada je nakon završetka srednje škole došlo vrijeme za odabir fakulteta, Jasmina je prepoznala područje u kojem će se ta dva polja idealno sljubiti, pa upisala studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
– Arhitektura kao spoj tehničkih znanosti i umjetnosti u potpunosti je okupirala moje prirodne sklonosti. Iako, isprva nije bilo lako. Na studij arhitekture došla sam bez ikakvog predznanja iz tog područja, no polako sam svladala sva nova znanja i izazove. S diplomom u ruci shvatila sam da život tek počinje – govori nam Jasmina.
Od rada u “GK Međimurju” do vlastitog arhitektonskog ureda
Tijekom cijelog studija primala je stipendiju tada uspješnog i snažnog poduzeća “GK Međimurje”, a kako je diplomirala u roku, nije morala vraćati iznos stipendije te je u navedenom poduzeću dobila i svoj prvi posao. Međutim, nakon položenog pripravničkog ispita, shvatila je da je vrijeme za promjene te se zaposlila u privatnom arhitektonskom uredu, a vrlo ubrzo nakon položenog državnog stručnog ispita, otvorila je vlastiti arhitektonski ured koji se razvijao dvadesetak godina.
– I tek sam tada zaista počela raditi kao arhitektica! Bilo je to lijepih, napornih, kreativnih dvadesetak godina u kojima sam stekla mnoga poznanstva, izuzetno puno radnog i životnog iskustva, ali radilo se i noćima i vikendima. No sloboda mišljenja, stvaranja i organiziranje svog vremena bili su nagrada za samostalan rad. Bila je to i mogućnost za kvalitetnu organizaciju obiteljskog života – ističe Jasmina.
Nastavnica na Međimurskom veleučilištu
Njezini arhitektonski uspjesi bili su prepoznati kao potencijal u području visokog obrazovanja pa je netom prije pokretanja stručnog studija Održivog razvoja na Međimurskom veleučilištu u Čakovcu dobila ponudu koju nije mogla odbiti.
– Te 2012. godine dekanice me pozvala kao vanjsku suradnicu. Prihvatila sam i toliko zagrizla da sam uskoro dobila i ponudu za stalno zaposlenje. I sada sam viša predavačica na smjeru Održive gradnje preddiplomskog stručnog studija Održivog razvoja na arhitektonskim kolegijima – pojašnjava nam Jasmina.
Priznaje da su je i ranije kolege, prijatelji i rodbina nagovarali na odlazak u prosvjetu u kojoj se pak ona nije vidjela sve do stvaranja spomenutog studija Održivog razvoja.
– Uvijek me privlačilo ono teže, izazovi, problemi, neistražena područja. Nisam se vidjela kao predavačicu. No, Održiva gradnja u skladu je s mojih svjetonazorom. Ljubav prema prirodi, kvalitetan i zdrav život, smislenost iskorištavanja obnovljivih prirodnih resursa, zdrava mikroklima unutarnjeg prostora, minimalizam nasuprot ekstravagancije i pretjerivanja…To je održivost, a to sam i ja – govori nam ova vrsna arhitektica i predavačica.
Svoj privatni arhitektonski ured zamijenila je radom u području visokog obrazovanja te uživa u radu sa studentima.
– Crtam, prikazujem im filmove, dajem im kreativne zadatke, mnogo razgovaramo, pohvalim svaki njihov korak i pokušaj. I studenti su tada jednostavno zainteresirani. Vjerujem da zanimljivost predavanja ovisi o angažmanu nastavnika. U konačnici, svako gradivo može se prikazati i na zanimljiv i na dosadan način – pojašnjava Jasmina.
Motivira je energija studenata
Kako sama kaže, rad sa studentima u njezin život unosi mladost i poletnost, a posebno je veseli kada vidi kako napreduju i priznaje da su upravo oni glavni razlog zbog kojeg je tu gdje jest. No, povratak u njezinu primarnu struku još joj uvijek ubrzava puls, a to joj je također omogućeno putem projekta rekonstrukcije prostora bivše čakovečke Vojarne koju provodi upravo MEV.
– Na tom će prostoru biti Centar za održivi razvoj i Studenti dom. Jedno je gradilište već otvoreno i brzo napreduje, dok je drugi projekt u fazi sređivanja sve potrebne dokumentacije i vjerujemo da će uskoro započeti radovi. Kao predstavnik investitora u području arhitektonske struke, dosta sam angažirana, ali ispunjava me zadovoljstvom jer to je nešto što sam godinama radila i živjela. To je kao kada pilot nakon tri godine ponovno sjedne u kokpit i – poleti – iskrena je Jasmina.
Veseli je svaki novi projekt na kojem sudjeluje, no po pitanju urbanističkog razvoja Međimurja ističe da je vrlo važno da selo ostane selo, a grad (p)ostane grad jer se, prema njezinom mišljenju, previše gradskih obilježja uvlači u suvremeno selo, ali i obrnuto.
Suprug i dvije kćeri najveće su joj blago
Iako ima bogatu i vrlo uspješnu karijeru kakvu bi priželjkivao svaki diplomirani arhitekt, Jasmina ističe da je daleko ponosnija na svoju obitelj – supruga i dvije kćeri.
– Imam divnog supruga. Uvijek smo tu jedno za drugo. Živimo kao jedno, a da pritom nismo izgubili sebe. Kćeri studiraju u Zagrebu i veseli me što su zdrave, sretne, uspješne, zadovoljne i ispunjene. Dakako, najljepše je kada na nekoliko dana dođu kući. Tada sve drugo stane i postojimo samo nas četvero, naše interne pošalice, zajednički obroci i razgovori. Čisti užitak i zadovoljstvo – s osmijehom na licu govori Jasmina.
Otkada su kćeri odrasle, Jasmina ima na raspolaganju mnogo više slobodnog vremena, što joj je u prvi tren bilo potpuno novo stanje. Sve dok nije upoznala svijet konja…
– Nisam znala što bih sa slobodnim vremenom koje sam odjednom imala, no onda sam dobila konja. Otada redovito brinem o njemu, jašem i to je moj ispušni ventil. Konji su divna bića – oni misle, govore, osjećaju i prekrasno je sjesti u sedlo i zajednički otputovati u neki novi pokret, novi ritam. Kad siđem s konja, potpuno sam obnovljena – kaže Jasmina.
Ništa manje važan nije ni obiteljski pas Seven, pasmine mađarske vižle, za kojeg Jasmina u šali kaže da je pravi trener jer traži minimalno dva sata kretanja svakog dana, a kao takav je značajno utjecao i na tjelesnu formu nje i njezinog supruga.
Ostanak u prosvjeti
Što se pak tiče planova za daljnju karijeru, Jasmina se vidi u visokom obrazovanju i radu sa studentima.
– S obzirom na sve što sam uložila u sebe da dođem na sadašnje radno mjesto, ostajem na Veleučilištu. Ispratila sam već treću generaciju diplomanata, a s mnogima od njih redovito se čujem te zajednički surađujemo na nekim projektima. Osim toga, dolaze i nove generacije i to je ono što me veseli, pomlađuje i daje mi motivaciju da izvlačim iz sebe uvijek nešto novo i bolje. Ideja, zamisli i projekata mi nikada nije nedostajalo, a energija mladih je tu da ih zajednički provodimo u djela – zaključuje Jasmina Ovčar.
