Glazba i pjesma ili mužika i popevka, su lijepa tradicija i bogata stvarnost Međimurske Hrvatske. Svira se i pjeva uvijek, u svakoj prigodi i to hrabri i jača međimurske Hrvate u svim godinama postojanja i življenja ovdje gdje najljepše zore sviću i bajkovite noći se spuštaju na umorne, oči, lica i tijela težaka, učenika i seljaka.
Ima Međimurska Hrvatska pjesme koje su spjevali domaći ljudi, sinovi i kćeri njihove i sve one opisuju ili govore o životima od zipke do rake i mnogi nam kažu kako su teške, kako se uz njih ne može zapjevati niti kupica v zid ili na pod hititi.
Ali tako je to na zemlji međimurskoj koju ratari obrađuju kako znaju i mogu. Nikada jednostavno i lagano, a sve to pjesmom je opjevano. Ali, znamo mi i naši mužikaši potegnuti pjesme i popevke iz drugih krajeva, ponekad ih ne zlonamjerno malo iskriviti, pa nam dođu riječi fešte i taman, namjesto hrvatsko Zagorje dojde hrvatsko Međimurje i slično. Ali što puk razveseli i što ga čini raspoloženijim i boljim, nije zapreka.
Kaže poslovica – tko pjeva zlo ne misli! I to je istina jer uistinu kada sviraš i pjevaš zlo misliti ne možeš. Niti razmišljaš čija je i odakle je pjesma koja te digne sa stolice i vodi u susret i zagrljaj lijepe i drage žene ili dobrog prijatelja. A Međimurska Hrvatska po tome je poznata. Čim harmonika ili tamburica se oglasi, pjesma krene, a onda svi u zagrljaj, ruke preko ramena.
– Toga gotovo nigdje nema, kao u Međimurju. Čim počnemo svirati, ljudi se zagrle i pjevaju s nama, ponekad i drugačiji tekst od originala, ali pjeva se. To je bogatstvo našeg čovjeka, jer nije po svuda tako. Pjeva i pleše Međimurska Hrvatska i polku i valcer, i rock and roll, i kazačok i kolo domaće. Istina, mi ne sviramo, pa se onda niti ne pjeva i pleše, ono preko Dunava, ali slovenske, austrijske, mađarske, dalmatinske ili slavonske su kao naše domaće i uvijek je veselo, kažu Alojz, Franjo, Bojan i Dragec.
Njih četvorica čine sada već legendarni Oldtajmer bend, koji zabavlja po cijelom kraju štrigovskom, na svim veselicama i okupljanjima. Bez njih druženje je kao kada natočiš gemišt bez vina ili složiš turoš bez soli. Oni su jednostavno svugdje dobrodošli i uvijek kasno odlazeći, nikada ne iznevjere, znaju V dolini tih, Še tou spijemo pa gremo, Zovi samo zovi, Svirci moji još je rano, a kao nitko i nigdje Rane devedesete.
Kao što bi Štrigova bez svojih bregova bila skoro pa ništa, tako su okupljanja i druženja bez Oldtajmer benda stvarno ništa.
