– Moja me djeca nekad znaju nacrtati s dvije ruke. Jednom sam ih pitala: Zašto me tako crtate kad znate da imam samo jednu ruku? Sin mi je odgovorio: Joj, mama, mi ti na to nekad skroz zaboravimo – rekla je Dubravka Novak (35) iz Hrastovljana kraj Varaždina, pišu 24 sata.
Objasnila je kako se unatoč svom hendikepu oduvijek trudila djeci pružiti sve, te da zbog toga nikad nisu osjetili da im je mama drugačija od ostalih majki.
Za kćer Saru (7) te blizance Erika i Roka (6) trebala joj je pomoć samo kad su se rodili, i to kod kupanja. Sve ostalo mogla je sama.
– Bilo me malo strah hoću li ih moći prematati i nositi, ali to sam tako usavršila u vrlo kratkom vremenu da sam samu sebe iznenadila. Zapravo, suprug Miroslav (36) je bio moja snaga. On nikada nije sumnjao da ću to sve moći pa mi je to i neprestano ponavljao. Na kraju je sve ispalo dobro – zaključila je Dubravka. Rodila se bez jedne ruke, a na drugoj ima samo dva prsta. Iako liječnici to nikada nisu službeno potvrdili, kaže Dubravka, pretpostavljaju da su uzrok svemu nesretne okolnosti kojima je bila izložena njena majka za vrijeme trudnoće.
Brzo je shvatila da može sve
– Mama je radila u lakirnici u kojoj su se lakirale slamnate košare. Čini se da je udisanje tih otrovnih spojeva u prva tri mjeseca njene trudnoće naškodilo plodu, odnosno meni. Zapravo, to nikad neću znati sa sigurnošću – otkrila je žena. Dodala je kako je unatoč svemu sretno odrastala.
– Mislim da je to moje sretno odrastanje ključno za sve ovo što sam do danas postigla. Roditelji me zbog invalidnosti nikad nisu skrivali niti zatvarali u kuću. Družila sam se s drugom djecom koja su me odlično prihvaćala i osjećala sam da sam ista kao oni. Često sam ih kopirala. Sve što su oni radili s dvije ruke, radila sam i ja s jednom. Na takav moj stav puno je utjecao i moj otac. Nikad mi nije dao da odustanem. Kad bih rekla da nešto ne mogu, odmah bi protestirao: A jesi probala? I tako bih probala i shvatila da mogu sve – ponosna je Dubravka. Upornost i trud omogućili su joj da ostvari svoje snove. Jedan od njih je bio otvaranje dječjeg vrtića. Ideja se rodila prije četiri godine.
Ispunila san: Otvorila vrtić
– Nikad nisam htjela ovisiti o nikome. Htjela sam imati nešto svoje, raditi, zarađivati i skrbiti za obitelj jednako kao moj suprug. Malo sam razmišljala i shvatila da bi otvaranje vrtića bio idealan pothvat. U našoj općini Martijanec, naime, nema ni jedan vrtić. Najbliži je čak osam kilometara udaljen odavde, a drugi deset. Ta dva vrtića su posve popunjena i djeca nemaju gdje. Odlučila sam da ću to promijeniti – rekla je. I uspjela.
Početkom lipnja otvorila je vrtić ‘Duda’ u kojem je trenutno 18 djece, a vrtić ih može prihvatiti oko 50. Zaposlila je i tri odgajateljice te kuharicu. Vrtić raspolaže modernom opremom te brojnim igračkama od kojih su neke donirali roditelji i drugi ljudi i institucije. Iza vrtića je i veliko zemljište koje je Dubravka također kupila na kredit, a u njemu su voćke te klupice koje je izradio njen suprug.
– Borit ćemo se za eko zastavicu kako bi djeca mogla imati pravi vrt, saditi i učiti o prirodi te jesti ekološke proizvode čijem će rastu i sami pridonijeti – ponosno će Dubravka. U cijelom tom biznisu s vrtićem pomoglo joj je znanje ekonomije koju je završila te to što je mogla s autom svakodnevno odlaziti sređivati dokumentaciju koja je bila potrebna. Dubravka je prije nekoliko godina isprve položila vozački ispit, a ima dozvolu i za traktor.
– Traktor sam prvo naučila voziti. Dok je tata u polju vadio krumpire, rekao mi je da ga pomaknem malo naprijed jer mu smeta. Bila sam još djevojčica. Sjela sam za traktor i pomaknula ga bez problema dva metra naprijed. Bila sam strašno ponosna – tvrdi hrabra žena. Kasnije je dobila i dozvolu za traktor, a samo šest mjeseci nakon što je na posebno prilagođenom automatiku položila za auto, sama je otišla po supruga u Sloveniju. Suprug Miroslav je vozač kamiona. Neprestano je na putu. Vozi po cijeloj Europi. Dok nije rodila djecu, Dubravka mu je radila društvo na putovanjima i vozila se s njim u kamionu.
– Nije mi bilo naporno ni dosadno. Za to me razdoblje vežu prekrasna sjećanja. Htjeli smo što više vremena provoditi zajedno i to je bio odličan način – objasnila je i otkrila kako im ljubav cvjeta i danas.
Muž joj je najveća potpora
– Upoznali smo se prije 11 godina na moto susretu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Vjenčali smo se tri godine kasnije. Nikad se nisam premišljala hoću li roditi djecu zbog invalidnosti. Naravno da ću ih roditi, mislila sam, pa imam toliko volje i snage da se brinem za njih da ne vjerujem da će im išta sa mnom nedostajati – kaže Dubravka. Suprugu i djeci redovito peče torte i kolače. Bez ičije pomoći. Pere im i pegla rublje, čisti, posprema. Ništa joj, kaže, nije teško.
– Ne mogu se sjetiti ničeg što mi u životu predstavlja problem. Jedina stvar koja mi teško pada je razdvojenost od supruga. Kad bih mogla iskoristiti samo jednu želju, zaželjela bih da nađe neki posao zbog kojeg ne bi više morao putovati. Međutim, za sada teško može ostaviti svoj posao – s tugom će Dubravka. Uz podršku obitelji i brojnih prijatelja ipak uspijeva prebroditi sjetu zbog suprugove odsutnosti.
– Oduvijek sam imala divne ljude oko sebe i sretna sam što me nikad nisu izbjegavali zbog fizičkih nedostataka. To me pretvorilo u dobru osobu. Brinem se tek što će biti ako mi djecu u pubertetu budu zadirkivali prijatelji. Za sada im dobro ide. Tko god ih pita za moje ruke, oni spremno odgovaraju: Mama se takva rodila! Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – smije se Dubravka.