Pjesmom je Međimurska Hrvatska uvijek, pa i danas slavila blagdane svoje Crkve katoličke, njezine svece, ali i sprovode, vjenčanja, i krštenja, a u mnoga siva ili mračna vremena to je morala činiti mudro-skrivečki, kako gnjev ugnjetavača na sebe ne bi svalila, ili pojedince, voditelje predala na robovanje, tamnovanje ili globljenje.
Istina ona i ova Međimurska Hrvatska nikada kćeri svoje i sinove svoje nije proganjala, zatvrala, globila ili plijenila mu novce ili imanje, već je to činila ona druga, ne međimurska i ne hrvatska, tuđinska ili koja je đavolu dušu prodala, kako bi moć pokazala i vlasti se dopala.
Crkva, odnosno njezini ljudi posebno su bili na meti takvih, uvijek i na svakom koraku, u školi su slabije ocjene dobivali, u vlakovima slabija mjesta, a svoje su pjesme potiho samo pjevali. Glasnije i ornije tek u dobro zatvorenim crkvama i zidinama (cinktorima) i tu su se stvarali pravi majstori, koji ne samo što su vodili i vježbali pjevače, nego su ih tražili po selu što opet nije bilo jednostavno.
Župa Sveti Juraj na Bregu tu je bila najbolja, od nekada do danas, a sve je započeo Valent Horvat, kojeg su kada je postao djed, odnosno kada je dobio unuke svi koji ga poznavaše zvali Japica. Tražio je i pronalazio pjevače, onako skrivečki, pred jutro ili predvečer, od Okruglog Vrha, preko Vučetinca, Frkanovca, Pleškovca, do Zasadbrega, Knezovca i malog Mihaljevca.
Silnu volju je ispoljavaju i snažan glas imao, uvijek preznojen kada je pjevao i dirigirao svojem zboru, ljeti i zimi, kada se Lijepa naša ili Kraljica Hrvatsa baš i nije svugdje i uvijek pjevala, ali Japica ih je uspio uvrstiti u progam. Bile su to godine, kada se K Juriju na prošćenje išlo i zato da se čuje Valentov zbor i njegovo pjevanje i vidi njegovo dirigiranje.
I kada se vidjelo da njegov život popuit svijeće dogorijeva, pitalo se i šaputalo, a tko bude Valenta, tko bude Japicu zamjenio. Znao je Valent i Japica tko će to biti. Zapravo znao je on tko jedino to može biti.
– Je, istina, Japica je htio da ga ja naslijedim i to mi je izuzetna čast, jer znam koliko je o značio za župu za vjernike i čitavi puk. Nisam siguran da ga ikada mogu dostići, ali sam ponosan što naslijeđujem jednog takvog ‘kantora’ kao što je bio Japica.
To činimo na određeni način svi u obitelji, brat Tihomil, naša djeca, naše supruge, cijela obitelj. Priznajem, lijepo se osjećam kada ljudi spomenu negovo ime i kada mene na određeni način s njime usporede, kaže Japičin nasljednik, njegov sin i veliki majstor te poglavito čovjek, što je jako važno za ‘katorski posel’, Milovan Horvat iz Malog Mihaljevca, danas priznati i častan ravnatelj Pjevačkog zbora Župe Sveti Juraj na Bregu.
I zauvijek, prvi koji je naslijedio dičnog Japicu, koji je u ovom kraju uvijek bio poznatiji i od samih župnika, neka živi ne zamjere, a Mirko Gojnik je to znao često puta kazati.
