Sabor je 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske na temelju referenduma na kojem je 92,18 posto građana glasalo za izlazak iz Jugoslavije.
Nejasna definicija Ustava
– Ta je odluka neposredno utemeljena na legitimitetu novog političkog režima uspostavljenog na prvim višestranačkim izborima 1990., na Ustavu Republike Hrvatske iz prosinca 1990. i, ponajprije, na referendumu provedenom u svibnju 1991. godine. Iako je referendum proveden u napetom ozračju, on je zapravo bio prvi cjeloviti oblik izjašnjavanja građana, uz napomenu da njegova provedba nije bila moguća na teritoriju pod kontrolom pobunjenih Srba.
Naime, prvi višestranački izbori 1990. provedeni su na temelju općeg i jednakog izbornog prava samo za Društveno-političko vijeće Sabora. U izborima za Vijeće općina glas u slabo naseljenoj općini vrijedio je puno više nego u velikim gradovima, a u Vijeće udruženog rada biralo se 160 zastupnika na temelju ograničenog i nejednakog prava glasa. S obzirom na demokratsku osnovu odluka od 25. lipnja, sasvim je opravdano i primjereno da se tog datuma obilježava Dan državnosti – ističe povjesničar doc. dr. sc. Davor Pauković sa Sveučilišta u Dubrovniku.
Referendumska pitanja bila su skrojena u skladu s tadašnjim okolnostima i raspravom o preuređenju Jugoslavije. S jedne strane bio je prijedlog Hrvatske i Slovenije o suverenosti i samostalnosti jugoslavenskih republika i eventualno formiranju nekakve konfederalne zajednice, nasuprot prijedlogu Srbije i Crne Gore o Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.
Jedno od ključnih pravnih pitanja vezanih za raspad Jugoslavije bilo je pitanje prava na samoopredjeljenje i odcjepljenje, jer se u uvodnom dijelu Ustava iz 1974. godine navodi da narodi imaju pravo na samoopredjeljenje i odcjepljenje, no ostalo je nejasno odnosi li se to na narode republika ili etničke narode. – Slovenija i Hrvatska tvrdile su da republikama pripada to pravo i da je olakotna okolnost to što se država nalazi u procesu raspada.
Takvo tumačenje nije prihvatila Srbija, a pod njezinim utjecajem i dio Srba u Hrvatskoj i BiH, tvrdeći da to pravo pripada etničkim narodima i da raspadom Jugoslavije republičke granice više ne vrijede – objašnjava dr. Pauković. Do stvarnog osamostaljivanja republičkih partija došlo je u osamdesetim godinama, nakon Titove smrti, čime je Jugoslavija praktički postala “labava federacija partijskih država”.
U Jugoslaviji, slično kao i u SSSR-u, federalne jedinice imale su, prema saveznim ustavima, važna državna obilježja, uz isticanje prava naroda na samoopredjeljenje. To nije imalo preveliku važnost sve dok je centralizirana partijska država na razini federacije imala punu kontrolu. Međutim, kad je centar počeo gubiti snagu, republičke elite sve su se više pozivale i koristile formalnim pravima federalnih jedinica.
Jedini izlaz bio je referendum
– Početkom 1990. Hrvatska je promjenom Ustava omogućila višestranačke izbore. Ujedno, prihvaćena je opcija pregovora čelnika republika na proširenim sjednicama Predsjedništva SFRJ o tome hoće li Jugoslavija biti federacija ili konfederacija. Održano je šest sastanaka koji nisu donijeli pomak, pa je izlaz iz začaranog kruga bio referendum naroda. Razlika je bila samo u tome što su Srbija i Crna Gora tražile referendum na razini federacije, što Hrvatska i Slovenija nisu prihvaćale – kaže dr. sc. Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman potpisao je 25. travnja 1991. odluku o raspisu referenduma na kojem su građani birali između saveza suverenih država prema prijedlogu Hrvatske i Slovenije ili ostanka u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi prema prijedlogu Srbije i Crne Gore. Prvo je pitanje bilo jesu li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama, a drugo je pitanje bilo jesu li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.
Glasalo je 83,56 posto od upisanog broja glasača, od kojih se 93,24 posto izjasnilo za savez suverenih država, a 92,18 posto nije podržalo ostanak u Jugoslaviji.
