Smještena med Murom i Dravom, u Cvetnjaku Horvatskom, Hortus Croatiae ili kako je Žiga Međimurski ispjevao, na sjeveru zemlje Horvatske, Međimurska Hrvatska uistinu biva zasigurno u svemu najbolja. No, niti joj je to s neba ravno u krilo palo, kako bi mudriji kazali, niti samo od sebe došlo, nego je rječnikom zagrebačkog sokola i jastreba Milana Bandića rečeno, trebalo je i treba delati.
Od jutra do sutra, često puta bez predaha, s polja na šihtu i z šihte na polje. Mnogo puta na potoku ili pri zdencu vodu uzimajući, usput falaček kruha prežumbati i dalje ići, prema boljemu, najboljemu ako je moguće.
Ako pak nije bilo moguće, onda je Međimurska Hrvatska doma plakala, u srcu patila i nikoga ne kriveći vjerovala kako je tako moralo biti ili je Bog tako htio. Nikada Međimurska Hrvatska, nije sreću svoju na tuđim žuljevima gradila, tuđoj se nevolji nije radovala niti je s vragom tikve sadila.
I tako od nekada do dana današnjeg. I tako je stvorila najbolje meso z tiblice ili lodrice, koščićno črno olje, sira z vrhnjem i vina kojima se svijet divio i divi. Duhovno, nikada se nije izgubila i ostala je svoja na svojem, premda je mnoge morala soldateske služiti i tuđe vojne vojuvati, tuđinske barjake nositi i od Vardara do Triglave pjevati, već je trajala u vjeri naslijeđenoj i vrednotama u sebe ugrađenima, kako himna hrvatska kaže, dok joj živo srce bije.
Poštovala je Međimurska Hrvatska tuđe, ali svoje je voljela, branila, čuvala i očuvala. Gordo, časno i ponosno, pa makar kroz travu, šumarke, kukuruze i pšenice, kada je u ona, mnogi će kazati olovna vremena barjak časni i slobodu svetu u Marijina svetišta nosila.
Bila je Međimurska Hrvatska i ostala najbolja, najviša, nenadmašna u svemu. Međimurska Hrvatska, jer kao i uvijek i svugdje postoji i ona malo drugačija, ali ona nije bolja i ne može bolje.
– Bili smo najbolji, vjerovali smo kako od ovoga što radimo bolje ne može i zato ili zbog toga su nas toliko voljeli i željeli da s njima budemo, da s nama ustaju i na počinak odlaze. Oni, dakle naša publika, znali su kako ovog trenutka jesmo na najvišem mjestu i nenadmašivi, a mi smo to dokazivali i pokazivali svakog dana, svakog vikenda, svakog praznika i blagdana, kaže Milivoj Kossi.
Sedamdesetih godina minulog vijeka bio je član Vokalno instrumentalnog sastava ‘Non Plus Ultra’, koji je tih godina uživao poštovanje publike i kolega, konkurencije i medija. Jednostavno, organizatori svih priredbi i zabava trgali su se za Kossijem i njegovim sastavom.
Bile su to njihove zlatne godine kojih se Milivoj rado prisjeća i koje govore kako i u bilo koje vrijeme Međimurska Hrvatska može biti Non Plus Ultra – najviša i nenadmašiva, jednostavno dalja i od najdaljeg, bolja od najboljeg, kako u slobodnom ili neslobodnom prijevodu znači ovaj naziv ili riječi.
