Bojan Miljančić (37) iz Male Subotice je akademski slikar s brojnim izložbama iza sebe, učitelj likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje u Čakovcu, član Kulturnog vijeća grada Čakovca, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Međimurja, kao i osnivač projekta Eikonoise, koji okuplja glazbenike i umjetnike iz Hrvatske i inozemstva.
U međimurskom krajoliku prepoznao svoju ljubav prema umjetnosti
Svoju ljubav prema umjetnosti, posebno onoj likovnoj, Bojan je primijetio već u osnovnoškolskim danima koje je provodio u Maloj Subotici i njezinom okruženju.
– Kao što kaže naš Rudolf Steiner, čovjek se svojim tijelom na trenutak može povezati sa stvarima. Pomoću duše čuvati u sebi utiske što ih stvari na njega čine, a duhom mu se objavljuje ono što stvari same u sebi čuvaju. Upravo Međimurje i istinska ljubav prema jednom takvom podneblju je ono nešto neobjašnjivo i beskonačno što mi je duboko urezano. Tu su započeli moji ranojutarnji odlasci u prirodu s crtačkim i slikarskim priborom, štafelajem i cijelom opremom – prisjeća se Bojan.
Slikanje u međimurskom krajoliku za njega je uvijek posebno iskustvo.
– To je onaj osjećaj kada ste u prirodi koja nema granica i kada je vrijeme djeljivo u beskonačno. Podneblje I krajolik neka su vrsta prasvojstva koji su mi dali prva usmjerenja spram ljepote, gdje sam prvi put shvatio što znači nadići naša osjetila i gdje su započeli prvi koraci vizualnog razmišljanja i pamćenja. Kako bi Nietzsche rekao, pamćenje nema ništa sa živcima i mozgom. Ono je prasvojstvo jer čovjek nosi sa sobom pamćenje svih prethodnih generacija – kaže Bojan.
Upisao željenu Akademiju likovnih umjetnosti
Već je u tim danima znao da će njegova buduća profesija biti vezna uz slikarstvo pa je nakon završetaka srednjoškolskog obrazovanja u Varažinu, smjer dizajner, upisao Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
– To je ono nešto duboko unutarnje koje kada jednom prepoznate u sebi, postaje dio vas i to nosite u sebi i sa sobom, to je put koji vas vodi dalje, kada znate što želite, hoćete i morate. Ja sam jednostavno znao da me svi putevi vode prema mojem zvanju akademskog slikara i tako sam strogo samouk, bez ičije pomoći, pripremio mapu svojh radova i uputio se na prijemni ispit – govori nam Bojan.
Mnogi se slažu da je period studiranja najljepši u životu, a istog je mišljenja i Bojan iako ne krije da je bilo i onih situacija kada se osjećao kao da je pred zidom, no napominje da je to potpuno normalno u životu svakog umjetnika.
Diplomirao je u klasi profesora Zlatka Kauzlarića – Atača uz sumentorstvo akademskog slikara i glazbenika, teoretičara, likovnog i glazbenog kritičara Marcela Bačića, no još i prije stjecanja diplome dobio je priliku raditi kao likovni pedagog u svojoj bivšoj srednjoj školi. Predavao je predmete iz područja slikanja, crtanja, likovne umjetnosti I dizajna te se do danas zadržao u odgojno-obrazovnom području.
Slika svijeta koji nas okružuje drastično se promijenila
U njegovim je klupama svoje umjetničke aspiracije pokazao velik broj učenika, no Bojanu je, kao i svima nama koji smo dio prosvjetnog svijeta, jasno da se slika nekadašnjeg učenika uvelike promjenila.
– Današnje generacije svojom inertnošću i komformizmom olako prihvaćaju sve što im je ponuđeno ili, bolje rečeno, preuzimaju sve što im je nametnuto u ovom svijetu. Svijet se jako promišljeno i proračunato uljepšava i estetizira, a istovremeno ono što je u pozadini ne zamjećujemo, a to su čista banalnost i površnost, medijatizacija, propaganda, promidžbene oglašivačke strategije, rasprostiranje tehnologija komunikacije, potrošački hedonizam, industrija kulture i simboličke komunikacije – ističe Bojan.
Dakako, uvijek ima i onih učenika koji se u potpunosti predaju svojem obrazovanju I koji za sebe ipak žele nešto više, a takvi su Bojanu najdraža motivacija za rad.
Pokretač mulitemdijalnog projekta Eikonoise
Osim što radi u Centru za odgoj I obrazovanje i što je aktivan kao predsjednik Društva likovnih umjetnika Međimurja te član Kulturnog vijeća grada Čakovca, Bojan je pokretač projekta Eikonoise, koji okuplja glazbenike i umjetnike iz Hrvatske i inozemstva.
Kako kaže Bojan, Eikonoise je produkt dugogodišnjeg rada i bavljenja audio i video produkcijom, suradnje likovnih umjetnika, glazbenika i ljudi iz različitih područja djelovanja. Sam naziv je složenica od dvije riječi: eikon (grč. slika) i noise (šum, pozadina, pozadinski zvukovi, šumovi realiteta).
– Mislim da je najbolji opis tog projekta izražen u ovim riječima kojima sam i ja samome sebi to pokušao objasniti, precizirati i reducirati na ono najbitnije: Eikonoise je kolaž, organizacija, montaža, rez, trenutak; realnost svedena na trenutak koja prebiva između dva ništavila, samoća, trenutačna odluka, izvornost, neponovljivost, neuhvatljivost. Eikonoise u svojem izrazu teži izvornosti, slučaju, originalnosti, unikatnosti, samosvojnosti i neponovljivosti izraza. Boja i zvuk dva su elementa u svojoj neuhvatljivosti, dijalektika vidljivoga i čujnoga, dva počela, izvora energije nešto što nam uvijek bježi i nestaje – pojašnjava nam Bojan.
Članovi koji rade na ovom projektu koriste audio-vizualni materijal u svome eksperimentalnom pristupu glazbi, a pritom uvijek ostavljaju dovoljno prostora improvizaciji I impulsu trenutka. Bojan i njegovi suradnici svoj su rad već u nekoliko navrata prikazali u Međimurju i šire, a posljednji od njih bio je nedavno u Klubu Prostor CeZaM-a Čakovec.
Uvijek se vraća slikarstvu
Iako ima brojne angažmane u svim sferama umjetnosti kojima se bavi, Bojan se ipak uvijek najradije vraća svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu. Mnogi su mišljenja da se od samog slikarstva ne može živjeti, što potvrđuju i umjetnici koje smo već ugostili u ovoj rubrici, a Bojan smatra da je to velikim dijelom krivica same struke.
– Likovni profesionalci danas jedva uspijevaju opstati na tržištu. Često se predstavljaju na raznim umjetničkim sajmovima, no tamo ih se tretira kao obrtnike. Država traži od likovnih umjetnika da imaju fiskalne blagajne u svojim ateljeima jer ne postoji poseban Zakon o likovnim umjetnicima, kojim bi se njihov položaj na tržištu odvojio od obrtničke profesije. Za to je uglavnom kriva sama struka, profesionalne likovne udruge, koje bi se trebale potruditi u rješavanju tržišnih problema svojih članova, hrvatskih likovnih umjetnika – zaključuje Bojan.
Unatoč svim izazovima s kojima se akademski slikari susreću, za njega je slikanje jedini, najveći, najteži i najdraži posao koji bi mogao zauvijek raditi.
