Svoju slavnu, bogatu, lijepu, ali često puta od onih koji joj nisu dorasli, osporavanu prošlost Međimurska Hrvatska je stvarala i ostvarila voljom božjom, ali svakako i marom ljudi koji su tu živjeli. I Bogu hvala tu su u većini i ostali, a oni koji su je zbog raznih utjecaja i razloga morali napustiti, učinili su to samo fizički. Kao niti jedno srce, međimursko je svugdje gdje je bilo kucalo za svoje Međimurje, koje je, želimo vjerovati, zauvijek postala Međimurska Hrvatska.
Kucalo je srce međimursko ponajviše u tuđinskim vojskama i stranim, uglavnom opakim, državama, a pjesme će poslušamo li svaku od njih spominjati rusku, mađarsku, njemačku i mnoge druge ‘zemle’ gdje su soldati iz Međimurja vojevali, bojevali i krvcu prolijevali. A u novijoj povijesti koricu kruha ‘služili’, kako bi obitelj nahranili i hižicu zazidali i na kraju dječicu školovali.
Jednako tako, ponekad lako, ponekad teško, ali s ljubavlju i vjerom i domaća, Međimurska Hrvatska brinula je za svoju obitelj, poglavito za dječicu kojoj je dala suze, znoj i krv, bol i radost i silno povjerenje s nadom kako će jednog dana djeci biti bolje nego je njima bilo.
Bogu hvala, a Međimurska Hrvatska je uvijek, bila lijeva ili desna, vjernička ili nevjernička ovaj izraz koristila, izgovarala i nadala mnogima, većini želje su uslišane i djeca su dobra, prvo sebi, svojim obiteljima i na kraju roditeljima koji su ih dobrima biti. Ako nije tako bilo zbog života teškoga i drugih stvari u koljenu prvom, bilo je u drugom, trećem i dalje, ali bilo je i ostalo.
– Obitelj, prvenstveno roditelji su me odgojili tako da uvijek i svugdje gdje mogu budem dobra prema drugima, obzirna kada je dobro i kada nije onima koji me okružuju ili očekuju nešto od mene. Znam kako nisam svima dobra, a kamo li najbolja jer to ne bi niti normalno bilo da sam dobra onima koji čine neke neugodne stvari u životu i onima koji čine dobro. Jednostavno u životu želim biti ambiciozna i odgovorna, ali i uljudna jer uzalud bi mi prve dvije stvari bile, ako ne bi bilo treće, kaže Ivana Novak iz Selnice, studentica zadnje godine na Višoj medicinskoj školi u Varaždinu.
Djevojka je to o kojoj se uistinu s poštovanjem i zadivljenošću govori posvuda gdje se pojavi i boravi. Dio obvezatne prakse obavljala je u Općinskoj upravi u Selnici, gdje je prije trima spomenutim osobnostima gotovo opčinila one koji su došli ‘na općinu’ nešto obaviti, kao i općinskog načelnika Ervina Vičevića i suradni(k)ce.
Slobodno se može ustvrditi kako će bolesnima o kojima će Ivana brinuti, bolovi biti podnošljiviji, dani ljepši, a spoznaja kako je pred njima i s njima prvenstveno dobra, a potom i lijepa osoba, pobuditi nadu kako će svaki novi dan biti sretniji.
Oni s kojima se druži, studira i dijeli svakodnevnicu pak znaju sve njezine vrline, a kako sama kaže i poneku manu koja se aktivira rijetko.
