Svatko na svoj način gradi Međimursku Hrvatsku, onako kako mu to Bog odredi, kako um govori, srce želi i okolnosti kreiraju. Jednako tako, svatko od nas smatra kako je upravo način kojim on to čini, najbolji i jedini pravi, što nije uvijek najbolje ali treba poštivati.
Najveći dio čovječanstva, pa tako i Hrvata i Međimuraca smatra kako je materijalna gradnja nešto najveće, nešto što vrijedi i što ostaje, premda je očito kako sve materijalno propadne. Nekada prije, nekada kasnije, ali propadne ili ga crvi izjedu, vjetar i voda odnesu ili zemlje (črna mati zemla) proguta.
Prave i istinske vrijednosti su duhovni život i nauk, ispisana ili izrečena misao, riječ, pjesma, roman, izreka, naslikana slika, ispjevana pjesma, odsvirana glazba.
Međimurska Hrvatska gotovo počiva na glazbi, onoj narodskoj, sakralnoj, bojovnoj, zabavnoj, tužnoj i radosnoj i ona je duboko u svakome od nas. Samo, što je netko od nas koristi, prenosi na druge, njome uveseljava ili rastužuje ljude, ali ona je tu poput zraka kojeg dišemo i ljubavi koju želimo.
I premda znamo kako ćemo umrijeti, ipak dišemo, i premda znamo kako neku ljubav nećemo imati, a ipak je volimo, tako je i s glazbom, znamo je ili ne znamo, osjećamo je i ona je s nama. Kao što nam je ljepše kada netko uz nas diše, kada ljubi naše srce i tijelo, tako nam je ljepše kada netko drugi svira uz nas i s nama.
Jedan od takvih ljudi koji Međimursku Hrvatsku gradi, voli i sebe za nju daje i smatra kako je glazba nešto bez čega Međimurska Hrvatska ne bi opstala ili postojala, je Dragutin Kocijan iz Pleškovca. Šezdesetak godina Kocijan poput djeteta nježno i poput ratnika snažno violinom krasi i časti svoju Međimursku Hrvatsku, njezin puk, njezinu stvarnost, dolazak, boravak i odlazak s ovog svijeta.
– Negdje u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, počeo sam se družiti s violinom i ostao joj vjeran do dana današnjeg, punih 60 godina ona je sa mnom i ja s njome u radosti i žalosti. Tisuće i tisuće ljudi slušalo je i sluša njezine zvuke, a ona osjeća moje prste, moje uho i srce moje, jer jedino je to glazbalo koje je naslonjeno na rame, pokraj uha i uza srce, kaže na riječima skroman, ali u sviranju raskošan Dragec, sinonim violinista u Međimurskoj Hrvatskoj.
Slušajući i gledajući ga kako svira, čovjeku postane sasvim jasno, zbog čega je violina instrument koji najviše u srce dirne. Sjetih se ‘teteca Bana’ kada je na zvuk violine uskliknuo: ‘…u srce me dirnule….’, naravno misleći na nježne strune mandoline, koje su u Kocijanovim rukama misterij.
