Riječi međimurskog župana Matije Posavca, uz čast ljudima njegova miljea, za svaki događaj znaju biti ciljane i kao takve ulaze u ljudska srca. Po tome je Matija poseban. Tako je bilo i jučer navečer u čakovečkoj zgradi Scheier na otvaranju treće samostalne izložbe fotografija 29 – godišnje Miroslave Novak iz Pribislavca. Ona je za temu izložbe izabrala 20 pomno biranih fotografija o Zrinskoj gardi tom ponosu Međimurja i Lijepe Naše.
‘Ako se po jutro dan poznaje…’ , izrečene riječi Matije Posavca bile su dvoznačno adresirane. Jer događaj kojem smo nazočili sugerirao je što nas sve dobroga očekuje uz obilježavanje ovogodišnjih Dana Međimurske županije, ali je sugerirao i na rođenje Feniksa međimurske fotografije koja nam je ispričala dvije ljubavne priče, priču prema Zrinskoj gardi, a druga priča je ljubav prema fotografiji.
Ona je velika, nemjerljiva. Zbog čega? Zbog toga jer izvire iz dubine vrijedne, drage, a nadasve samozatajne osobe čija pojava na međimurskoj fotografskoj pozornici jamči nastanak još mnogih velebnih priča iz njezinog ‘fotića’, ali jamči i to da će ta spisateljica na tu fotografsku pozornicu dovesti sve one koji će stati na njezine mlade utabane staze, one najmlađe u OŠ ‘Vladimira Nazora’ u Pribislavcu, koje uči kako se rađa i kako se voli fotografska umjetnost.
Fotografijama nam je Miroslava rekla sve, možda i previše, no kada je Garda u pitanju nikada ne može biti previše. Dio te garde bio je scenska dekoracija događaju i zacijelo bi svaki od tih postrojenih gardista bio najsretniji da je mogao ‘iskočiti’ iz te ceremonije i poljubiti Miroslavinu ruku. Bili su to uzvišeni trenuci u kojima su srca najjače kucala mladoj autorici, njezinoj snažnoj majci Alenki, koju su pobijedile suze, do brata Hrvoja koji je najponosnije stajao od gordih kolega u časnim gardijskim odorama.
Simpatičan je bio autoričin govornički nastup, koja je za tu prigodu sjajila u haljini prošlosti, jer se silnim naporima trudila biti jača od uzbuđenja i treme koji su joj ‘visjeli’ nad ovjenčanom glavom. A kako i ne bi jer mnoštvo nazočnih uglednika iz svih sfera života Međimurja nije za nju bila mala stvar. Ispala je Miroslava i ovdje pobjednicom, no nama se činilo kako se je i to mnoštvo u dvorani osjećalo tako jer je svjedočilo jednom velebnom trenutku koji će do subote ‘živjeti’ u toj čakovečkoj ljepotici i zbog toga ga je vrijedno pogledati.
Ne samo da bi vidjeli velemajstorije Miminog ‘fotića’ već da bi odali poštovanje ljudima s fotografije na koje je posebno bio ponosan čovjek koji je, između ostaloga, rekao:- Ideja o izložbi je odlična, jer na nekoliko kvalitetnih fotografija omogućava daljnju promociju bisera kojeg imamo u našoj Međimurskoj županiji, a to su Zrinski i Zrinska garda. Bio je to Alojzije Sobočanec, njihov predsjednik.
Miroslava je za taj događaj živjela, dala mu je sve, znanje i dušu. Udahnula mu je trenutak kulturnog programa dovevši pred namjernike sumještanku Mirjanu Hudin, ženu koja je svojevremeno osvjetlala Međimurce na RTL-vom TV showu ‘Nikad nije kasno’ .
‘Stiha se zažari zora i stiha se rezdeni, stiha sonce ide gori stiha dete v zipki spi, i vu travi kaplje rose bleščiju se stiha stiha, stiha se več veter zdiže,rose bo nestalo stiha. Tak te stiha, stiha štimam i stiha te rada imam stiha navečer dojdi k meni i kušni me stiha, stiha….dio je stihova koje nam je podarila Mirjana uz odabir njezine glazbene pratnje Zlatka Korbelja – Zuje. Koje li simbolike u ovoj našoj međimurskoj popijevki donjovidovskih korijena imena ‘Stiha, stiha’. Čini nam se kako se u njima krije Miroslava Novak, ali toga utorka 18. travnja ona nije bila ‘stiha’. Viknula je ona glasno, jako glasno da je čuju svi želeći poručiti:
‘Bogu se obraćamo kad želimo postići nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi.’ Ti ljudi ostat će zauvijek na njezinim fotografijama ne samo danas.
Konačno, mladoj vjeroučiteljici nije niti 30 godina kao niti njezinoj kolegici Mateji Gošćiej koja je znalački ‘kormilarila’ riječju i djelima kroz cijeli jučerašnji program.
