Zbližiti se i vjerovati bližnjemu svome kao sebi samome, rame njegovo za plakanje imati i tajnu mu svakakvu povjeriti i nešto posuditi. Sve je to održalo i drži Međimursku Hrvatsku.
Imati prijatelja i kolegu kojemu možeš ostaviti kuću i dom da ti pazi kada negdje otiđeš, vrt da ti zalije i siguran si kako je to dobro učinio i bolesnog dati pripazi, vrijedi više nego imati nesigurnog brata i sestru. Upravo je hrvatska i međimurska izreka, ali i istina: ‘Bolji je dobar susjed nego slabi brat’.
Iskreno prijateljstvo nastaje u djetinjstvu, a potom se kroz život iskristalizira i postane gotovo bratstvo i sestrinstvo. Prijateljstvo se dogodi slučajnim upoznavanjem, na putovanju, zabavi, svatovima…
Nekako su najiskrenija i najčvršća prijateljstva nastala u školskim klupama i ako sreće bude, ona se kroz život učvrste i postanu zaglavlje za obiteljsko druženje, a na radnom mjestu stvara više nego se očekuje od poslodavca, ustanove ili institucije. Na takvim prijateljstvima i osnovama Međimurska Hrvatska traje desetljećima i dok je takva, ničega se ne boji.
U Područnoj školi u Hlapičini rade dvije Središćanke čije poznanstvo i prijateljstvo, zajedništvo i povjerenje traje dugo i rezultira dobrim onima za koje rade i služe.
Klaudija Jepure petnaest godina je vjerna Osnovnoj školi Mursko Središće, radeći u njezinim područnim školama u Peklenici i Hlapičini. – Jako mi je lijepo, raditi s djecom, pripremajući i dijeleći im hranu, gledati ih i slušati u mnogim stvarima im pomažući- ističe Klaudija, kuharica u školskoj kuhinji.
Martina Horvat je dvanaest godina zaposlenica Osnovne škole Mursko Središće, a danas na službi u PŠ Hlapičina. – Zaista sve ove godine koje provodim s učenicima u Hlapičini su mi lijepe, zbog različitosti djece koja imaju svoje radosti, brige, mane, tužne trenutke, ideje i nemoć, a ja sve to nastojim i uglavnom uspijevam posložiti i kada nakon više godina vidim tu mladež, radosna sam što sam bila dio njihovog života – ponosno govori Martina.
Nije Klaudiji i Martini u opisu poslova međusobno pomaganje, no one jedna drugoj pomognu u svakom trenutku, a najviše koristi od toga imaju školska djeca. Njihovi roditelji pak kažu kako su Središćanke dvije u Hlapičini gnijezdo svile i djeci dio sebe svakog dana daju. One su u Hlapičini osobe najmilije.
To je ta Međimurska Hrvatska s početka priče, koja traje i trajati će do živo srce bije u ljudima takvima. – Napišite, molim Vas, kako smo Martina i ja zajedno kao učenice išle u školu u kojoj sada radimo, kazala mi je na odlasku iz hlapičanske škole Klaudija, i dodala kako su Mirjana i Darko Celec, učitelji u miru, jako dobri i dragi susjedi. Zaista lijepo i znakovito za Međimursku Hrvatsku.
