On je jedan od onih koji je spona unesrećenih s bolnicom. Čovjek u skupini ljudi koje dozivamo kada nam je najteže, kada su nam je ugroženo zdravlje, život. On je čovjek s broja 194.
Tomislav Rodek (44), predstavnik grupe zdravstvenih djelatnika u crvenim odorama. S roditeljima je živio u Murskom Središću gdje je završio OŠ. Nakon nje je upisao Srednju medicinsku školu u Varaždinu. Kada ju je završio počeo je raditi u Hitnoj medicinskoj službi Čakovec kojoj je još uvijek vjeran kao i obitelji, supruzi dvjema kćerkama i sinu. Danas živi u Čakovcu.
Tko i što je utjecalo na odabir vašega zanimanja?
– Uvelike je utjecao moj otac Zlatko koji je bio ugledni liječnik u Murskom Središću, poznat diljem Međimurja. Kao dijete puno vremena sam provodio s njime. Nerijetko me je posjeo u automobil kako bi preko kućnih posjeta obišao svoje pacijente, a mnogima od njih upravo je on spasio život. I to je bio jedan od razloga koji me je ponukao za odabir moga današnjeg zanimanja, htio sam biti velik kao tata i možda tada nisam bio toliko svjestan koliko znači jedan spašeni život. Danas mogu slobodno reći da Rodekova loza i dalje spašava ljudske živote.
Da li ste zbog toga ikada požalili?
– Bilo je trenutaka kada su me neke situacije, osobito vezane za bolesnu i unesrećenu djecu, jako potresle, ali nikada nisam požalio pri odabiru svoga zanimanja u kojem neizmjerno uživam.
Radna mjesta u struci?
– Mogu s ponosno reći kako sam cijeli dosadašnji radni vijek proveo kao medicinski tehničar na Hitnoj pomoći Čakovec.
Povucite paralelu, zdravstveni tehničar na bolničkom odjelu i na Hitnoj?
– Tehničar na Hitnoj prilikom izlaska na teren nikad nije 100℅ siguran što ga uistinu može dočekati u određenoj situaciji. Osim toga izloženi smo svim vremenskim i ostalim nepogodama, a često smo izloženi i napadima osoba s raznim dijagnozama, pa osim što smo tehničari često moramo biti i dobri “psiholozi” prilikom komunikacije s navedenima.
Za razliku od nas, kolege iz HBO-a i bolničkih odjela već donekle imaju pripremljen teren. Figurativno, mi smo prva crta bojišnice, a oni dolaze nakon nas, što ni u kom slučaju ne umanjuje težinu i veličinu njihovog posla u svakom pogledu. Uglavnom mi smo dvije karike u lancu čija je suradnja iznimno važna, pozitivna i za svaku pohvalu.
Stresnost vašeg posla?
– Nema ga. On na poslu ne smije postojati jer u svakom trenutku morate biti pribrani i odgovorno reagirati trenutno, ipak su često u pitanju sekunde kada se radi o ljudskom životu.
Utječe li to na vaš privatni život?
– Naravno da utječe, no zahvaljujući potpori moje obitelji, u svakom pogledu, svaka stresna situacija se nekako prevlada i sve se opet vrati vrlo brzo u kolotečinu.
Koji segment vaše službe vam pada najteže i zbog čega?
– Najteže mi pada rad s djecom kojoj je život neposredno ugrožen ili su u terminalnoj fazi neke bolesti, svjesni ste da pomoći nema, a svi vas mole da mu pomognete.
Nekoliko riječi o nužnosti suradnje u vašim timovima?
– Suradnja timova od iznimne je važnosti, jer prema prioritetima timovi se upućuju na intervencije koje moraju biti žurne i usklađene u svakom pogledu. Kada život dođe u pitanje svaka sekunda je bitna, a upravo na tome se temelji rad timova – stručnost, suradnja i međusobno povjerenje.
Istaknite jedan lijepi segment iz službe koji će vam ostati u trajnom sjećanju?
– Upravo zahvaljujući dobroj suradnji tima, brzini i stručnosti uspjeli smo spasiti život jednom mladom čovjeku koji je imao problema sa srcem. Uspješno smo ga reanimirali, danas ga često susrećem da šeće gradom bez zdravstvenih problema. Njegov osmijeh pri susretu govori mi sve.
Bili ste sudionikom mnogih spašenih života. Obraćaju li vam se kasnije ti ljudi?
– Naravno! Mislim da nema ljepšeg osjećaja od toga kada nekom spasite život, a onda se slučajno sretnemo u bolnici ili gradu pa me zaustave, zahvale se s iskrenim osmjehom na licu, prisjetimo se “zgoda i nezgoda” koje smo proživjeli zajedno… Kad znate da ste nekome spasili život javi se u vama neopisiv osjećaj zadovoljstva, pa vam se taj netko ima potrebu zahvaliti i taj čin ispunjava me kao čovjeka jer sam siguran da ispravno i stručno obavljam svoj posao, a to je neprocjenjivo.
Odlazak na posao nosi nepoznanice. Kako se pripremate?
– Za smjenu se ne pripremam. Nakon 24 godine rada u ovoj struci više vas ništa ne može iznenaditi, spremni ste na sve.
Podvlačite li crtu nakon radne smjene?
– Često se s kolegama nalazim poslije smjene na piću, komentiramo događaje tijekom smjene koje smo proživjeli i doživjeli, jer i mi smo samo ljudi od krvi i mesa, a razmjena iskustva te svaki puta stručno obogaćuje, a psihički rasterećuje.
Što bi voljeli, vezano uz struku, što prije zaboraviti?
– Tromost sustava u zdravstvu koji se ponekad negativno zna odraziti i na naš rad.
Često nailazite na nestrpljive pacijente, a što je u vašoj službi normalno. Što bi im poručili?
– Pacijenti koji dolaze na HMP moraju znati da će svi biti pregledani od strane liječnika. HMP organizirana je prema stupnju hitnosti, npr. ne može se pregledavati pacijent s upalom grla, a u čekaonici sjedi čovjek sa pritiskom u prsima – taj pacijent ima prioritet prilikom dolaska na HMP. Moraju shvatiti da je HMP služba za pacijente kojima je zdravstveno stanje jako ozbiljno ili su životno ugroženi. Nama je prioritet zbrinuti hitne pacijente na terenu. U ostalim slučajevima pacijenti bi se trebali obratiti svom obiteljskom liječniku.
Kada bi sutra mijenjali zanimanje, što bi željeli biti?
– Svoje zanimanje ne bih nikada mijenjao jer me ono, moj posao u cijelosti ispunjavaju i nema ljepšeg osjećaja kada takav ideš i dolaziš s posla.
Bili ste uspješni sportaš, a danas?
– Bavio sam se dugo košarkom. Danas sam košarkaški sudac i to mi je neki vid rekreacije i opuštanja s prijateljima. Pratim utakmice svoje djece, to me ispunjava srećom jer su se okrenuli sportu, tako da je cijela obitelj povezana sa sportom. Jedna kćerka igra košarku, sin nogomet. Raduje me njihova sportska perspektiva.
Nekoliko riječi, ako ima, o poslovnim planovima i željama?
– Radujem se otvaranju HMP u ‘mojem’ Murskom Središću gdje ću vjerojatno, kao sada u Prelogu, imati povremeno prilike i raditi. Sve svoje poslovne ambicije sam ostvario i nadam se da ću do mirovine uživati u svom poslu, a čitatelji neka procijene koja je to vrsta uživanja.
I za kraj, osobno želite…
– S obitelj uživam provodeći svaki zajednički slobodni trenutak u obiteljskoj kući na moru. Želja mi je kad jednoga dana odem u mirovinu preseliti se u tu malu oazu mira.
Želimo da se Tomislavove riječi pretvore u zbilju jer tu mirnu oazu će svakako zaslužiti. A vi, ako ga sretnete kada vam je najteže, znajte da njegovo srce kuca za vas, a kada ga sretnete ponovno zdravi, na nekom drugom mjestu, slobodno recite svima da je to čovjek kojem ste, kao i njegovom medicinskom timu, dužni duboki naklon.
Ako on izostane, neka vam bar sjećanja ne izblijede.
