Sad sam, kako se ono kaže, ni na nebu ni na zemlji. Pola godine sam u Münchenu, a pola tu doma u Dekanovcu. Tamo su mi supruga i djeca, a ovdje mi je djedovina. Tamo sam službeno prijavljen, a ovdje se dolazim odmoriti, provjetriti kuću, orezati voćke. Mora sve biti spremno za dan kad ćemo se supruga i ja vratiti sa svime. Djeca će ostati gore, jer što će u Hrvatskoj? Tko će im dati posao?, govori paleći cigaretu Josip Žerjav (68).
Sjedi na plastičnom stolcu u dvorištu, pokraj do posljednjeg detalja skockane katnice u međimurskom selu Dekanovcu, službeno najmanjoj općini u Hrvatskoj sa samo 774 stanovnika i površine oko šest četvornih kilometara. Manje je, međutim, poznato da je Dekanovec i selo gastarbajtera.
Gotovo da nema kuće iz koje netko nije otišao u inozemstvo na privremeni rad koji se u većini slučajeva otegnuo do mirovine. Trećina stanovnika i danas preko tjedna radi u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a vikendom ili nekoliko puta godišnje dolaze doma.
Josip je u Njemačkoj završio 1970. godine i, kako kaže, još se nije do kraja vratio. Bio je šegrt u Ljubljani, odslužio potom vojni rok, a kad je vidio da je “pola Međimurja otišlo van”, otišao je i on. Prvo u Stuttgart, a onda u München, gdje je 36 godina hrmbao kao građevinac na bauštelama.
Uzmu ti ako si katolik…
– Hrvati su u Njemačkoj jako cijenjeni radnici, a Međimurci i drugi kajkavci pogotovo. Oni neće nakon odrađenih osam odložiti lopatu, radit će, ako treba, i do ponoći. No, prije se moglo puno više zaraditi sa strane, nabiti überstunde koje su bile plaćene 25 posto više.
Nijemci nisu htjeli raditi prekovremeno. Nijemac k’o Nijemac, ne želi raditi za državu. Izračunao je da, ako u subotu radi šest sati, četiri sata radi za državu, a samo dva za sebe. To se njemu ne isplati. Ako više radiš, ideš u višu poreznu stopu.
Njihova porezna knjiga je pola metra debela. Točno ti piše koliko uzimaju ako si katolik, ako si vjenčan i imaš djecu, a najviše nadrapaš ako si samac. Najbolje je ako i muž i žena rade, i imaju djecu, no opet ti uzmu 35 posto od bruto iznosa. Kad je moj stari gazda umro, novi je rekao da sam mu preskup. Odmah mi je skinuo satnicu i četiri zadnje godine nije mi plaću povisio ni cent!
A prije smo svake godine dobivali jedan do 1,5 posto na satnicu. Prije se plaćao i “schlechtwetter” preko zime. Sad, ako imate 39 sati tjedno, a odradite 45, ovih šest sati vam ostavljaju za zimsko vrijeme, kad nema posla, a prijavljen si. To je taj “schlechtwetter” – objašnjava.
Ne zarađuje se, tvrdi, kao nekad. Majstori su znali natući i po 4000 maraka, a danas i oni s desetogodišnjim stažem jedva skupe 2500 eura.
– Sad je zajebano u Njemačkoj. Merkelica samo govori “dođite, dođite svi k nama”, pa da tamo rade za sitno, kao u Hrvatskoj. Na građevini nema bonusa. U pravo sam vrijeme krenuo u avanturu “Made in Germany” jer ova mladež danas teško će se kruha najesti.
Odlaze i danas mladi iz Dekanovca, ali u manjem broju. Pametan Nijemac počeo je za grubu gradnju kuća i zgrada angažirati naše tvrtke i obrtnike, pa nema brige sa zapošljavanjem i bolovanjima. No, to znači i manje plaće koje daju naši. Oni školovaniji nađu si vani posao preko interneta – dodaje.
I u Njemačkoj prati aktualna događanja u domovini Hrvatskoj. Nedostaje, veli, industrije koja bi zapošljavala mlade. Mirovina mu je solidna iako bi bio sretniji da prima austrijsku, poput mnogih prijatelja iz Dekanovca.
– Prije su Grčka i Austrija davale 14 mirovina, Grčka je zbog poznatih problema odustala, Austrija daje i dalje, a Nijemac isplaćuje samo 12. Nema kod njih dodatnih mirovina za ljeto i Božić. Zna Nijemac matematiku – napominje.
Vozi, naravno, BMW, jer ipak pola godine živi u Bavarskoj, pa kakav bi to Baravac bio da nema “benđolu”, no odmah domeće da vozi “jedinicu”, i to rabljenu. Njegova je kuća jedna od ljepših u selu, u kojem smo vidjeli stambene objekte koji bi se mogli uvrstiti u kategoriju vila.
Nove fasade, kovane ograde, dvorišta popločena tlakovcima i puna ukrasnog zelenila. Selo ima razvijenu infrastrukturu, u čemu gastarbajteri imaju velike zasluge. Gradilo se i zahvaljujući samodoprinosu. Standard se vidi i na mjesnom groblju na kojem odbljesak sunca na mramornim spomenicima tjera na žmirkanje. “Dekanovsko grobiče” opjevano je i u pjesmi, u kojoj je i stih: “Dekanovsko groubiče na četiri strani, daj bi mene mladog zakopali na tiem liepem dekanovskom gruobiču.”
Za groblje se veže i jedan nemili događaj kad su se Dekanovčani posvađali sa susjedima iz Domašinca zbog lokacije grobne kuće. Dekanovec je bio za to da se podigne na kraju zajedničkog groblja, a Domašinec je bio za početak. Revoltirani Domašinčani mrtvi hladni iskopali su svoje pokojne i preselili ih u svoje selo, otvorivši 1993. novo groblje. Bio je to neviđeni skandal. Dekanovec ima i svoju župu Svih svetih, u selu imaju malu područnu školu, jedan ugostiteljski objekt koji je vikendom dupkom pun, poštu, pet poduzetnika…
Bez državne pomoći
Dekanovec se vodi kao najbogatija općina u Međimurskoj županiji iako to zapravo nije. Kad ne bi bilo inozemnih mirovina i plaća gastarbajtera, teško bi se živjelo. Općina je prije dvije godine izašla iz sustava potpomognutog područja jer joj je indeks razvijenosti prešao granicu od 80 posto. Posljedica je bila smanjenje državne pomoći, čime načelnik Ivan Hajdarović (HDZ) nimalo nije zadovoljan.
– Na odlasku nas je Vlada Zorana Milanovićeva zakinula za gotovo dvije trećine poreza na dohodak. Umjesto milijun kuna, dobili smo samo 350.000. Ne mogu mjerilo razvijenosti biti samo prihodi po stanovniku koji su kod nas visoki, i zaposlenost.
Ljudi su masovno 60-ih godina odlazili u svijet, misleći, na nekoliko godina, a sad su im i djeca ostala vani. Imamo puno inozemaca s mirovinama, ali oni nam ne pune proračun. Imamo lošu demografsku sliku, pogranična smo općina i nismo razvijeni, zapravo smo siromašni – tumači nam Hajdarović i to ilustrira podatkom da općinski proračun iznosi samo 2,9 milijuna kuna.
Prema neslužbenim podacima, za više od 220 mještana primanja dolaze iz inozemstva. Milicu Ružić (81) u selu zovu legendom jer je radni staž skupljala u nekoliko država, od Slovenije do Austrije i Njemačke.
Čistila je vagone za spavanje, muzla krave na farmi, radila u domovima za starije… Sin Antun (61) još je u Njemačkoj, pitanje je hoće li se vratiti, a kći Katarina (65) stigla je kući prije godinu dana kad joj je preminuo suprug.
– Otišla sam u tuđinu jer nismo imali peneze, kaj bi drugo. Pol sela se razišlo po svetu. Iz svake hiže je netko otišel. Fejst sam se nadelala, nikome to ne bih poželjela. Zaradilo se dobro, posebno ako bi se dobila “kcoj renta”, dodatak na plaću. A zakaj sam se vrnula? Pa, vrnuti se mora. Kakav je to čovek koji ne voli svoju domovinu? – kaže.
Ona se vratila prije 22 godine. I Antun Furdi (73) radio je u više država, najviše u Austriji, u Kapfenbergu, kao zidar.
– Te 1966. godine otvorile su se granice i otišao sam trbuhom za kruhom jer ovdje ili nije bilo posla ili je bio slabo plaćen. Oženio sam se 1968., supruga je ostala doma podizati troje djece, a mene nije bilo po dva i više mjeseci, ovisno o prijevozu.
Nije bilo naknade za odvojeni život kakvu danas dobivaju naši saborski zastupnici. Radio sam po 12 i više sati dnevno bez ijedne slobodne subote i nedjelje. Odradio bih svoje na poslu i na večer odlazio raditi na fuš, na crno.
Zarađeni sam novac ulagao u kuću, pomagao djeci. Vidio sam da su neki koji su ostali doma 80-ih godina podizali velike kredite i sagradili kuće koje su ih, zbog inflacije koja je pojela kamate, koštale kao kutija šibica. Ali, takvo je vrijeme bilo pred raspad Jugoslavije. Eh… a kako sam se samo ja mučio, daleko od obitelji. Prije 12 godina supruga mi je umrla, imala je samo 55 godina. Kad nam je trebalo biti najljepše, kad sam napokon dočekao mirovinu i vratio se zauvijek kući, ostao sam sam – kaže, nazdravljujući rakijom za dušu pokojnice.
Mala Švicarska
Muči ga kad vidi kako je mladima teško i što se opet mnogi odlučuju na odlazak.
– Država nije u redu, pa za koga to rade naši političari? Moja snaha radi za manje od minimalca, plaća joj je 2500 kuna. Sramota. Država nam je, da izvinete na izrazu, znate gdje – ljutito će. Žal za rodnom grudom opjevao je u pjesmi “Vu toj nemškoj zemljici” i najpoznatiji Dekanovčanin, pučki pjesnik Florijan Andrašec (1888. – 1962.), kojem su usred sela podigli spomenik.
“Vu toj nemškoj zemljici/se posut su fabrike/i te gore visoke/se so snegom pokrite./Kaj me ne bolelo/moje tožno srčece/da se v nemškoj zemlici/zmislim za Međimorje./Vu kojem mi cvetajo/sake fele ružice/po šumicaj spevaju/mi te drobne ftičice./Piši meni gerlica/listek v nemšku zemljicu/vu listek mi zamotaj/međimorsku ružicu./Koja bu veselila/moje tužno srčece/dok ne dojdem, gerlica/vu malo Međimurje”.
Koliko je danas Međimuraca u inozemstvu, na “privremenom radu”, nitko pouzdano ne zna. U Međimurskoj županiji živi 114.000 stanovnika, a neki tvrde da je možda i još toliko Međimuraca raseljeno diljem svijeta. “Mala Švicarska” ne bi bila to što danas jest, jedna od najrazvijenijih županija, da nije bilo i generacija njezinih gastarbajtera.
