Voljeti druga bića, stvari, običaje, religije, gastronomiju i tradiciju u navadi je Međimurske Hrvatske, koja zahvaljujući i tim osobinama na ovim prostorima opstoji i ničega se ne boji.
Ne boji se ničega jer je humana, jer voli i ljubi, poštuje i brani, jer štuje i moli, jer slavi i tuguje, jer rađa i pokapa, jer sjeća se i ne zaboravlja. A oprašta i onima koji u prvom trenutku to ne zaslužuje, i traži oproštenje ako je bilo čime povrijedila nečije osobno i materijalno dobro, nečiju svetinju nečije emocije, pak čak i promišljanja.
Međimurska Hrvatska prva je krenula ranih devedesetih minuloga vijeka u obranu napadnute hrvatske, zbrinula izbjeglice i prognanike, otvorila srca svoja i domove svoje, dobrotu i ljubav materinsku i očinsku. Branila je svaki korak grude rodne Dalmatinaca, Slavonaca, Posavaca, Banovinu i Liku, i jednako tako znojem obrađivala svoju grudu.
Sve to mogao je i može činiti snažan, odan i domu vjeran čovjek, a upravo takav je Zdravko Sabolić iz Štrukovca, čovjek koji je kao svatko od nas imao slabosti i radosti, oduševljenja i razočaranja, osjetio radost imati svoju djecu i svoj dom, imati unuke i ostati dobar s ljudima s kojima je život gradio i kroz sve njegove izazove prošao.
Kako bi ranije spomenutih ‘ranih devedesetih’ pošao u obranu napadnute, spaljivane, okupirane i ranjene, ali nikada pokorene Domovine. Jedan je od mnogih koji bi dana smogao upitati, ‘…. jesu li nas prevarili….’. No Zdravko to ne čini i te brige ne brine, jer uz zaista sjajnu obitelj ima ljubimce koji već na oko izgledaju poput ‘sokolova’ nad zemljom Hrvatskom, a svojim djelovanjem Zdravku su utjeha u svakom trenutku promišljanja o stvarnosti života i okolnosti koje su upravo takve kakve nije želio.
– Je, istina je mojih petero ljepotana, moji su čuvari i terapeuti, koji mi svaki dan čine ljepšim i lakšim. Žika, Točak, Nosić, Debica i Šeri, pet je pasa crno-bijelo-srebrne boje, službenog imena ili pasmine ‘blue mery’ odnosno ‘tripartitni color’, s kojima se radujem, tugujem, šećem ili trčim.
Uistinu oni su mi pored obitelji najvažniji u životu i za ništa na svijetu ne bih ih dao i za njih sve bih učinio. A oni isto tako odani su meni i pravi smo prijatelji 24 ure na dan, osjećamo svaki pokret, drhtaj i uzdisaj.
Njih petero u stvarnosti pokazuje ili ispunjava istinu, kako je pas čovjekov najbolji prijatelj – ispričao nam je Sabolić, dok smo se divili njihovoj ljepoti, ponašanju, reakcijama i urednosti u dvorištu štrukovskom, gdje Zdravko provodi svoje dane, radeći, zabavljajući se i stvarajući literarno-pjesničku i dokumentarnu zbirku, o kojoj, dogovorili smo se, budemo jednom pisali, a do onda smo gotovo kao ljude pozdravili ljepotane, koji su dio i stvarnost Međimurske Hrvatske.
Jedinstvene i jedine, između Drave i Mure, ispod ‘Karmela Štrukovskog’ koji bdije nad ovim mjestom, u kojem je Zdravko Sabolić, rođen i u kojem živi ljepše i lakše uz svoje čuvare, budne uvijek i stalno za svojeg gospodara, vlasnika i prijatelja.
