Pozvonite li na vrata Neurološkog odjela Županijske bolnice u Čakovcu vrlo često će vam ih otvoriti čovjek nasmiješenog lica s kojeg se iščitava vedrina i toplina spremna za pomoć.
Lice 47- godišnjeg gospodina čiji osmijeh kao da kaže: ‘Dobro došli, kako vam možemo pomoći?’. Vrata vam je otvorio 47- godišnji Vladimir Kučan koji na tome odjelu radi već 15 godina, najprije kao bolničar, a danas kao zdravstveni tehničar. Na posao svakodnevno dolazi iz rodnog Donjeg Vidovca, gdje ga svi znaju kao Vladek.
To je čovjek, jedan od mnogih na Odjelu, čija pojava u sobi bolesnika u nju unosi vedrinu te bolesti manje bole.
Njemu kao da je bilo suđeno da uđe u to zvanje jer mu prvotni posao za koji se školovao nije ‘sjeo’. Želio je nakon završetka OŠ u Donjoj Dubravi postati automehaničar. I krenuo je na taj put srednjoškolskog obrazovanja kojeg je ostavio nakon dvije godine kada ga put odvodi u građevinu, na rad u Njemačku.
Tamo je proveo tri i pol godine, a zov domovine bio je jači jer su u njemu budi skrivena doza ljubavi prema čovjeku, humanome radu, potreba da nekome živome može pomoći.
– Možda su me takvim učinili hladni i kruti automobili, svakodnevica cigle, pijeska, drveta, željeza i betona – pojašnjava i dodaje: – Želja mi je bila ući u ‘medicinske vode’ pa sam krenuo u novo obrazovanje za njegovatelja kojeg sam 1993. godine završio u Zagrebu u Narodnom sveučilištu. Postao sam stručnjakom koji se može približiti čovjeku, njemu biti od koristi, postao sam sretan, drugi čovjek – kaže.
Dodaje kako je odmah našao zaposlenje u kućnoj njezini jedne privatne poduzetnice, osjetio je kakao je ‘to, to’. Povezanost sa štićenicima i pacijentima i njihova otvorenost prema njemu, a s obzirom da je dolazio u njihov dom, iz dana u dan su bivali sve veći, prisnost s korisnicima je dosegla vrhunac jer su se oni osjećali sigurnije i slobodnije uz svojeg Vladeka primajući ga svakodnevno u njihove domove.
– Manje dobra strana je bila što si na terenu sam i u nekim trenucima prepušten sam sebi i svojim odlukama. To samo odlučivanje dalo mi je poticaja za dodatnim usavršavanjem pa sam nakon devet i pol godina napustio taj posao – ispričao nam je jedan segment iz njegovog stalnog stručnog i zahtjevnijeg usavršavanja.
Vidjevši da može više, 2001. godine upisuje u Srednju medicinsku školu Varaždin uz rad za zvanje bolničara, a koja je trajala dvije godine. Diplomu za bolničara dobiva sredinom svibnja 2002. godine.
I što je bilo dalje?
– Nakon završetka školovanja za bolničara dao sam zamolbu u Županijsku bolnicu Čakovec gdje sam dobio pozitivan odgovor. Počeo sam raditi kao bolničar na Odjelu neurologije i vidio da mogu daleko više dati bolesnicima, da su se proširile kompetencije moga rada. Nisam glede toga mirovao pa sam se 2008. godine ponovno upisao u Srednju medicinsku školu u Varaždinu kako bi stekao zvanje medicinskog tehničara koje sam stekao 2010 godine.
Nakon obavljenog obveznog pripravničkog staža u trajanju od jedne godine stekao sam odobrenje za samostalni rad 2013.godine i evo već četvrtu godinu samostalno, u granicama svojih kompetencija, stojim na usluzi ljudima koji obolijevaju od ne baš bezazlenih neuroloških bolesti.
Razlika između prijašnjih i sadašnjeg posla?
– Kako sam i prije naveo kompetencija medicinskog tehničara je daleko opširnija nego li bolničara. Radim na odjelu gdje je veliki postotak bolesnika s invaliditetom. Nastojim se emocionalno ne vezati uz bolesnike već empatijom pomoći njima i njihovim obiteljima. U svakom pogledu treba iznimno puno energije da se to postigne i ostane na profesionalnoj razini. To iziskuje napora, a s obzirom na sve iznijeto.
Pacijentima prilazite nježno i sa smiješkom. Kako to tumačite?
– Ljubaznost, lijepa riječ i osmjeh uvijek pomognu kod puno kontakata. Bolesnom i nepokretnom pacijentu i minimalna pomoć kao i mogućnost da sam sudjeluje u borbi za oporavak znače puno, a isto i lijepa riječ podrške.
Nekoliko riječi o suradnicima na Neurologiji?
– Sve su to pozitivni i empatični ljudi i jedna smo kolegijalna sredina kojom znalački koordinira naš voditelj Robert Marčec, dr. med. spec. neurologije i Tanja Krnjak bacc, glavna sestra Odjela.
Da li ste imali neki uzor u struci?
– Mnoge medicinske sestre i tehničari s kojima sam se susretao tijekom rada u bolnici su bili moj uzor. Svaki njihov pozitivni primjer čini me još pozitivnijim, a takvim me čini i radna sredina, sredina vrsnih liječnika, medicinskih sestara, tehničara, spremaćica…
Slijedi još jedno školovanje?
– Da. Završio sam u Čakovcu školovanje za KV vozača, koje je trajalo tri godine, jer mi je bila namjera prijeći za vozača kola hitne medicinske pomoći kako bi u takvom vozaču imali dodano educiranu osobu. Ipak još uvijek ostajem vjeran Odjelu. Tko zna jednoga dana…
Kako ste kao zdravstveni djelatnik prihvaćeni u svojem D. Vidovcu?
– U mojem rodnom mjestu sumještani su me odlično prihvatili jer im često izlazim u susret ako treba stručnim savjetima do svoje kompetencije. Mnogo im koristim jer im donosim medicinske nalaze za koje treba čekati, dolaziti po njih, a kako je Donji Vidovec zabit u kutu Međimurja, to im predstavlja problem. Zbog čega im ne bi, ako mogu, priskočio u pomoć? Zadovoljni oni, zadovoljan ja.
Aktivni ste društveno i politički. Kako to ‘balansirate’?
– U svoje slobodno vrijeme nastojim se baviti i društveno korisnim radom, pčelarstvom, ribolovom… Uz to aktivan sam i politički od 2011. godine, a kada čovjek ima želje tada se sve može uskladiti i realizirati. Moram dodati da sam vezan uz nautiku i ispiranje zlata, tradiciju moga mjesta. Doduše zlata nema, mi ga nastojimo pronaći, međusobno se družimo, postajemo pozitivniji, a upravo meni ta pozitivnost u poslu treba.
Vladimir se začudio kako smo pronašli upravo njega za priču. Istaknuli smo ga iz razloga da bi pokazali kako i koliko se može postići upornošću, radom i samoodricanjem. Željeli smo da mladi, kojima nije do ‘velikih škola’, u njemu pronađu primjer. Ako ne u drugome, neka bar krenu u pronalaženja zlata, možda će i oni jednoga dana postati zlatom ovjenčani kao životni, odnosno radni put našeg sugovornika.
