Stvaranjem i širenjem tradicije i lijepih običaja na svakom koraku na koji stupiš, bilo u domovini i svijetu, prikazuješ Međimursku Hrvatsku. Ona se voli, ljubi, poštuje i gradi stvarima i postupanjima koje će se mnogima učiniti nevažnima, netko će ih ismijavati, dok će negdje izazvati zanimanje onih kojima se to učinili zanimljivo, pak će zapisati.
Starišinstvo u gornjem Međimurju i kapitanstvo u donjem Međimurju je časna uloga koja je namijenjena čovjeku od velikog povjerenja i ugleda te takav čovjek vodi čitavu svadbu. Svatove od kuće mladenca do kuće mladenkine, te na kraju na zdavaje i vjenčanje u farnu crkvu. Kak’ su starešina ili kapitan rekli, tako je bilo, niti roditelji, a kamoli kakav ‘vekši’ ili običan svat nije imao prilike umiješati se u tijek svadbenih običaja.
Kak bude mladenec išeo po svoju ružicu, kak budeju je kupili od devera i hižnoga jape, s kim bude prva plesala, kada bu zelje na stol došlo, kada bude se plesalo onak, za peneze z mladenkom i puno toga druga su odredili ili zapovedali gospon starešina ili gospon kapitan. Starišinstvo ili kapitanstvo dio je naše kulture, njezine baštine i njezino bogatstvo, koji se voli, ljubi i štuje Međimurska Hrvatska.
Tako, upravo tako Međimursku Hrvatsku gradio je i danas štuje Ivan Trstenjak iz Peklenice, običan čovjek, danas umirovljenik, koji marom obrađuje polje, baca kegline na penzionerskim natjecanjima i ponekad zapleše.
– Prvi put sam starešina bio u svojoj 25 godini, dakle jako mlad, jer običaj je bio da to bude stariji gospodin, krsni ili firmani kum, ili mjesni ili farni uglednik. No kako su naši bili siromašni, a sestra je bila za udaju, japa moj su rekli Ivo ti budeš starišina. I tako je počelo, kod susjeda, kumova, prijatelja, poznanaca i tak sve do 39 puta, a čujem kaj bi uskoro brojku mogao zaokružiti na 40.
Starešinstvo ili kapitanstvo je veliki ponos
No, ono što je starešini ponos i božja plaća, je to da se niti jedan bračni par kojemu sam ja bio starešina nije rastao. To je neopisiva vrijednost starešinske uloge i same obitelji. I stoga se na svatovima najmanje deset puta molilo, onako, za svaku priliku. A neopisiva je čast i poštivanje koje domaćini, mladenci i ostali svatovi iskazuju starešini. Zapravo ništa se ne događa bez starešine, bez Boga, Blažene Djevice Marije i svete mise.
Te naravno dobrog vina, još bolje hrane, veselih svatova i prefriganih i nigdar zmočenih mužikašov.Vidite, takvu ja gradim i volim Hrvatsku, Međimursku Hrvatsku, svetu, časnu, poštenu, radišnu i veselu.Šteta je da danas kada se ništa ne brani, svadbe započinju i završavaju bez starešine, bez vjerne molitve. U ono vrijeme ceremonije, a i starešinstvo nisu smjeli biti na trgovima, ulicama i javnim mjestima, nego po kućama, crkvama i vuskum selskim ulicama.
Danas, kada svatovi mogu biti na svakom mjestu i nitko ništa ne brani, sada ima ono što je zapravo običan objed ili večera, bez tradicijskog običaja, s nekakvim izmišljenim vjenčanim kumovima. Istina, i to je Međimurska Hrvatska, ali u nekakvom drugom odijelu, sigurno ne našem, toliko bogatom i raskošnom, da su ga stranci k sebi odnijeli, više puta i sa starešinom. Međimurska Hrvatska ima mjesta i snage i za povrat starinskih običaja, pa tako i za starešino ili kapitana za gustuvanjskim stolom.
