Prije godinu dana je ugledni dnevnik ’24 sata’ objavio listu 25 najtraženijih liječnika u zemlji. Među njima se je našao i naš gost- sugovornik, 41- godišnji Dejan Balažin, dr. med. spec. pedijatrije, supspec.. pedijatrijska nefrologija, voditelj Odjela za pedijatriju Županijske bolnice Čakovec.
Biti na toj listi u državi punoj vrsnih medicinskih stručnjaka, u narodi bi rekli ‘nije mala stvar’. Za određivanje takve liste postoji niz parametara, poput količine određenog posla i ono što je najvažnije kvalitete rada s pacijentima i njihovog zadovoljstva, a ocjenu zadovoljstva njihovih pacijenta ne daju oni već njihovi roditelji. Osim toga jedan od važnih parametara su i ocjene kolega.
Rođen je 22. travnja 1976 u Čakovcu. Prvih 6 godina živio je s roditeljima u Kotoribi, a nakon toga u Svetoj Mariji. Tamo je pohađao i završio osnovnu školu, a nakon toga Srednju tehničku školu u Varaždinu. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bio je od 1994. do 2000. godine. Pripravnički staž obavio je u Domu zdravlja Čakovec. Odslužio je vojni rok. Položio državni ispit.
Prvo radno mjesto mu je liječnik HMP u sklopu tadašnjeg Doma zdravlja. Na Odjelu pedijatrije Županijske bolnice Čakovec počinje raditi u srpnju 2002. kao liječnik sekundarac. Kasnije dobiva 4- godišnju specijalizaciju pedijatrije. Od 2007. radi kao specijalist pedijatar, a od 2011. kao subspecijalist pedijatrijske nefrologije. Od listopada 2014. godine voditelj je Odjela za pedijatriju Županijske bolnice Čakovec.
Oženjen je, otac jednog djeteta. Unatrag 9 godina živi u Varaždinu gdje s obitelji stvara dom. Ima svoj hobi, a to su biciklizam, rekreativno trčanje, planinarenje. – Radim posao koji volim i koji me ispunjava. Imam prilike i mogućnosti za daljnju edukaciju. Primanja nisu vrhunska kao vani, no dovoljna su za normalan, pristojan život – reći će o sebi naš sugovornik.
Što je utjecalo za Vaš odlazak u ‘medicinske vode’?
– Oduvijek sam imo interes prema biologiji. Veliki utjecaj za tu ‘plovidbu’ imao je moj otac Ivan koji je također liječnik, spec. primarne zdravstvene zaštite. Iako sam završio srednju tehničku školu, na kraju sam se odlučio za medicinu zbog čega nisam nikada požalio, konačno to mi je bila primarna želja. Sam studij medicine, kao i daljnji rad u struci, mi je otvorio “mnoge horizonte” koje nadopunjujem stalnom edukacijom praćenjem razvoja znanosti i tehnologije i nikada ne smijem biti opušten, a kad bi trebao birati, ponovno bi izabrao ovaj poziv.
Dolazi specijalizacija. Zbog čega pedijatrija?
– Pedijatrija mi se svidjela na studiju medicine, kao struka i kao rad sa djecom. Nakon položenog stručnog ispita otvorila se mogućnost zapošljavanja na Odjelu pedijatrije i tu nije bilo puno razmišljanja stvorila se mogućnost da ‘ljubav’ pretvorim u zbilju.
A onda subspec. nefrologije?
– Razvoj događaja bio je takav da se javila potreba za nekim tko će se baviti pedijatrijskom nefrologijom, a ja sam imao interes za tu struku. I tako sam dobio subspecijalizaciju koja će u mnogome pomoći bržem liječenju i ozdravljenju mojih malih pacijenata.
Povucite paralelu, odrasli i mali pacijenti?
– Razlika je ogromna. To je posebna kategorija bolesnika. Mali pacijent nije “veliki u malom”. Rad s malim pacijentima ima svoje specifičnosti. Radimo s djecom u rasponu od 0-18 godina. Za malu djecu, koja su posebna kategorija bolesnika, koja još ne govore i ne znaju opisati svoje simptome već samo plaču, važna je dobra komunikacija s roditeljima i procjena stanja djeteta.
Iz pouzdanih izvora znamo da vas i takvi pacijenti vole. Kako ih ‘pridobivate’?
– Trudim se ostvariti korektan odnos s roditeljima i uspostaviti otvorenu komunikaciju i s djecom i s roditeljima. Smatram da je to jako važno.
A kada to eventualno ne ostvarite?
– Prije svega uvijek poštujem stav roditelja i prihvaćam kritike. Na kraju, roditelji imaju pravo na odluku o načinu liječenja svojeg djeteta.
Suradnja s roditeljima, razgovori?
– Suradnja s roditeljima je preduvjet za postavljanje ispravne dijagnoze i provedbu liječenja. Suradnja je otvorena, a komunikacija je obostrana. Roditelj na temelju razumljivih informacija ima pravo donijeti odluku o provođenju pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog zahvata kod svojeg djeteta.
Odlazak djeteta u bolnicu za najbliže je stresno. Kolika je pritom Vaša uloga?
– Uloga liječnika je velika. Djetetu treba stres svesti na najmanju moguću mjeru, a roditelje adekvatno informirati o planu pretraga i liječenja. Na odjelu se trudimo maksimalno skratiti vrijeme hospitalizacije, a sam boravak učiniti što ugodnijim. To se ostvaruje s mogućnošću boravka roditelja s djetetom tijekom cijelog dana, ili 24-h boravkom roditelja uz dijete. Na odjelu imamo igraonicu, volontere koji rade s djecom. Većina bolesničkih soba ima TV prijemnike.
Poruka njima vezano uz liječenje?
– Molim roditelje za razumijevanje, strpljenje, kao i za partnerski odnos tijekom boravka njihove djece u bolnici. Zbog organizacije zdravstvene službe gdje je naša Hitna pedijatrijska ambulanta jedina pedijatrijska ambulanta u Međimurju nedjeljom i praznicima, povremeno imamo veliku gužvu u čekaonici. Tu također molim za strpljenje i razumijevanje jer je dežurni pedijatar odgovoran i za Hitnu ambulantu i za djecu koja leže na odjelu. Zato se povremeno mora pričekati.
Što činite za unapređenje rada Pedijatrije?
– Kroz akcije Za osmjeh djeteta, Odjel prijatelj djece, kroz procese humanizacije boravka djece u bolnici. U planu je rekonstrukcija Odjela gdje se planira još soba s mogućnošću za smještaj roditelja uz dijete, kao i poboljšanje uvjeta boravka u bolnici.
Uloga Vašeg suradničkog tima?
– Timski rad je presudan. Na taj način se nadopunjavamo i korigiramo jedni druge. Uloga medicinskih sestara je velika jer su one u stalnom kontaktu s pacijentima. Cilj je unaprijediti liječenje i maksimalno smanjiti mogućnosti za propuste, komplikacije i neželjene događaje. Srećom, lakše je raditi kad si okružen dobrom ekipom, dobrim timom, gdje svatko zna svoj posao i odrađuje ga krajnje predano
Koliko pregleda obavite mjesečno?
– Teško je to opisati i kvantificirati. Radim i na Odjelu gdje imamo hospitalizirane pacijente, u poliklinici, kao i u dnevnoj bolnici. Ukupno je to nekoliko stotina obrađenih pacijenata i riješenih slučajeva mjesečno. Neki su jednostavni, a neki komplicirani. Uz to puno je i administrativnog posla.
Je li to iznad norme?
– Smatram da je to daleko iznad norme. Svakodnevno imam više ‘radilišta’ – odjel, polikliniku, dnevnu bolnicu.
Proglašeni ste najtraženijim pedijatrom u RH. Što je tome razlog?
– Hvala, ali pitanje je što znači najtraženiji pedijatar, odnosno koji su kriteriji. U svakodnevnom radu s djecom i njihovim roditeljima trudim se stvoriti korektan odnos i dobru komunikaciju. Više od osobne promocije mi je važniji dobar ugled Odjela kod roditelja i među ostalim pedijatrijskim odjelima u Hrvatskoj.
Što Vam to znači?
– To je na neki način satisfakcija i znak da se prepoznaju napori i uložen trud u svakodnevnom radu.
Kažu da Vam je bolnica drugi dom?
– U bolnici se dežura 24 sata, povremeno se i ostane još nakon dežurstva. S vremenom se priviknete na taj način života, i onda vam je bolnica drugi dom.
Očito je da ste odbili odlazak u inozemstvo?
– Ponude za rad u inozemstvo su dosta primamljive. Ipak, kad se sve zbroji, mislim da je ostanak u domovini ipak bolja opcija.
Mladi liječnici u Hrvatskoj?
– Među mladim liječnicima u Hrvatskoj vlada nezadovoljstvo, što je opravdano kad se usporede s kolegama u zapadnim zemljama i njihovom uvjetima rada.
Poruka onima koji su ostali u Hrvatskoj?
– Treba se boriti i biti ustrajan, jer samo doprinosom svih nas možemo promijeniti zdravstveni sustav nabolje.
Poslovni planovi i želje?
– Poboljšati uvjete liječenja na Odjelu. Primjena najnovijih smjernica u dijagnostici i terapiji oboljelih. Nabavka opreme, rekonstrukcija Odjela. Rad na poboljšanju komunikacije. Aktivnosti u sklopu poboljšanja i humanizacije liječenja djece kroz razne projekte. Stvoriti pozitivan imidž Odjela.
Služba pedijatrije u Županijskoj bolnici Čakovec-ocjena?
– Ne bih se upuštao u ocjene. Jedan smo od najopremljenijih odjela u Hrvatskoj, a što zasluge pripadaju bivšoj voditeljici prim. dr. Jungvirth, činimo dodatne aktivnosti za nabavku nove opreme i aparata, kao i na kompletnoj rekonstrukciji Odjela. Uvijek se može više napraviti u komunikaciji, kao i na smanjenju stresa bolesne djece na minimum.
Što smatrate da bi bilo neophodno spomenuti za kraj?
– Već sam spomenuo ranije, ali još jednom molim roditelje za strpljenje, razumijevanje i partnerski odnos. Kao liječnici radimo u 24- satnim dežurstvima, i nije uvijek lako izdržati dok imate velik broj djece u čekaonici, a odgovorni ste i za djecu koja leže u bolnici.
Za kraj ćemo dodati kako u Hrvatskoj ne postoji nijedan nezaposleni pedijatar. Sasvim dovoljan podatak traženosti takvog profila liječnika koji su, neka se ne uvrijede ili krivo shvate njihovi kolege, ipak drukčiji od drugih. Oni su ti koji nekada daju dijagnoze prema vrsti dječjeg plača, a to nije lako prepoznati i razaznati. Imaju zajedničku želju s roditeljima da djeca što manje plaču, pogotovo bolno.
