Ivan Marinić u fokusu javnosti našao se nekoliko puta. Prvi puta nakon što je postao prva muška babica, to jest primalja, u Hrvatskoj. Drugi put zbog klasičnih birokratskih zavrzlama koje su mu onemogućivale da radi posao u struci.
>>> Diskriminacija: Ivan Marinić ne može raditi kao primalja jer je – muškarac
>>> Prva hrvatska muška babica Ivan Marinić: ‘Ovo nije život kakav želim živjeti’
Treći put, nakon što je svladao birokratske prepreke, Ivan je naišao na najveći problem za mlade u Hrvatskoj – nemogućnost zaposlenja u struci. A jedinu priliku rada u struci dobio je u općoj bolnici Varaždin, i to za vrijeme stažiranja i polaganja stručnog ispita.
Sad je ta, možemo reći klasična hrvatska priča, nastavljena na, za Hrvatsku, posve uobičajen način – Ivan je odselio u Njemačku.
– Posljednja četiri mjeseca živim i radim u Sulz am Neckaru, malom gradiću nedaleko od Stuttgarta i ne razmišljam o povratku u Hrvatsku – kazao je Ivan za 24 sata.
U Njemačkoj trenutačno radi kao pomoćnik medicinske sestre u staračkom domu, ali od primaljstva, kaže, neće odustati.
– Brinem o starijim i nemoćnim osobama, pomažem im u hranjenju, kupanju, hodanju… Sretan sam i zadovoljan – iskreno će Ivan.
Uči njemački
Kolege i pacijenti o kojima brine odmah su ga prihvatili, a naučio ih je i nekoliko hrvatskih riječi. – Čekam da njemački sustav prizna moju diplomu, a čim se to dogodi, tražit ću posao u struci jer je to moja životna želja – kaže Ivan.
Ustanova u kojoj trenutačno radi, kaže, zapošljava mnoštvo ljudi iz Hrvatske, Srbije i BiH. Kolege mu pomažu oko posla, ali i pri sporazumijevanju. Poslodavac mu plaća tečaj njemačkog pa se nada da će i tu prepreku uskoro svladati.
– Živim u stanu koji mi je iznajmio poslodavac i mjesečna najamnina mi je 250 eura. S primanjima koje imam to si mogu priuštiti. Više ne gledam hoću li moći izgurati mjesec i što mogu kupiti, a što ne – rekao je Ivan kojemu, unatoč svemu, nedostaje obitelj koju je ostavio u Slavonskom Brodu.
Radiš i pošteno si plaćen
– Doma me čekaju mama, baka i sestre s kojima se svakog dana čujem. Bilo im je teško kad sam odlazio, ali znale su da će mi ovdje biti bolje. Sad jedva čekaju moj godišnji odmor, a planiram ih posjetiti već u veljači – kaže nam Ivan. Dodaje kako je njegova odluka o odlasku bila ispravna i nije mu žao, a vesele ga i uvjeti u kojima radi.
– Sve je savršeno organizirano, točno se zna tko što radi i kad. Da odradim i minutu prekovremenih sati poslodavac će mi to uredno platiti – pojašnjava Ivan.
U Sulz am Neckaru žive mu i rođaci, pa kad se poželi obiteljskog okruženja, otiđe k njima. Prijatelji iz Slavonskog Broda odgovarali su ga od odlaska iz Hrvatske. Nije ih poslušao, a sad je siguran da u tome nije pogriješio.
– U trenucima kad sam planirao otići u Irsku, bio sam siguran da ću se vratiti kući pruži li mi se prilika za zapošljavanjem. Sad više ne mislim tako. Ovdje mogu puno toga naučiti, napredovati i normalno živjeti. A ispunjenje nakon što pošteno odradiš posao i za to budeš pošteno plaćen nešto je što se u Hrvatskoj ne događa često – dodao je Ivan.
Najbolji osjećaj koji je u karijeri iskusio bio je kad je dijete, nakon porođaja, primio u naručje. – To je moj poziv, s time se rađaš i to je ono što želim raditi. Ako ne u Hrvatskoj, onda negdje drugdje – zaključuje Ivan za 24 sata.
