Stručnjake, a to su u čakovečkoj Županijskoj bolnici mahom bile žene, neki zovu ljudi iza kulisa. ‘Desna ruka’ su ravnatelju, kao pomoćnici ravnatelja za sestrinstvo.
– Po prvi put u povijesti naše bolnice na čelu sestrinstva je muška osoba, tim više je moj izazov veći da bih opravdao očekivanja kako svojih, tako i mojih kolega, kolegica i svih suradnika bolnice Čakovec – kaže Nenad Škvorc mag.med.techn., kojem je od prosinca 2016. povjerena funkcija pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo.
– To je velika čast i zadovoljstvo, ali isto tako i velika odgovornost i obaveza – ističe naš sugovornik i dodaje: – Vjerujem i trudit ću se opravdati povjerenje ravnatelja dr. Roberta Grudića. Kao što sam rekao funkcija je odgovorna i zahtjevna. Resor sestrinstva i odjel Uslužnih poslova kojemu sam nadležan jedni su od najvećih u našem bolničkom sustavu.
Zadužen sam za kompletni proces zdravstvene njege i zbrinjavanju pacijenata, zatim se to odnosi na sistematizaciju radnih mjesta i kadroviranje, definiranje djelokruga rada i opisa poslova, jednom riječju kompletni menadžment i rukovođenje u svom resoru. Zbog svega toga se nerijetko spominje pomoćnik ravnatelja za sestrinstvo ili kao ‘desna ruka’ ravnatelja.
Bili smo u društvo samozatajnog, agilnog, poduzetnog, ambicioznog, komunikativnog, elokventnog i nadasve profesionalnog čovjeka kojem je briga za čovjeka i pomoć bolesnima ušla u neku ruku ‘pod krv’ još kad je bio osnovac.
– U 7. razredu osnovne škole učiteljica iz biologije uključila me u ekipu prve pomoći koja se pripremala za natjecanje osnovnih škola, jer su se u to vrijeme održavala natjecanja u pružanju prve pomoći, i tada se zapravo rodila ljubav prema zdravstvenom zvanju i radu u medicini – rekao je o svojim počecima i vezom s medicinom.
Radio je u struci kao medicinski tehničar punih 28 godina, cijeli svoj radni vijek proveo je radeći u hitnoj službi, susreo se sa svakakvim teškim situacijama, ljudskim stradanjima i patnjama, ali nikada nije požalio je odabrao taj poziv.
– Jer prvo, navikneš se nositi s time, drugo shvatio sam koliko je važno znanje, stalna edukacija, nadograđivanje i rad na sebi kako bi što profesionalnije, kvalitetnije i stručnije mogao odgovoriti svim zahtjevima i teškim situacijama s kojima se susrećemo u svome zvanju. Vjerujte, nema veće zadovoljštine od spoznaje da si nekome pomogao kad je najteže i najpotrebnije – odgovorio je time na pitanje, da li je ikada požalio što se je odlučio na tako zahtjevan i odgovoran posao.
Kada smo ga upitali da malo proanalizira svoj 28-godišnji rad, filigranskom preciznošću je iznio kako je od 1989. do 1994. godine radio kao med. tehničar u Hitnoj medicinskoj pomoći tadašnjeg Medicinskog centra Čakovec, a od 1994. do 2007. u hitnoj kirurškoj ambulanti Odjela kirurgije. Otvaranjem Objedinjenog hitnog prijama 2007. postao je dio tima tog Odjela, a od 2014. preuzeo je funkciju glavnog tehničara Objedinjenog hitnog prijama.
Usporedno uz rad, upisao je studij sestrinstva na Veleučilištu u Zagrebu, a po završetku nastavio se usavršavati završivši magisterij sestrinstva na Sveučilišnom studiju sestrinstva u Zagrebu.
Kakvi su vam odnosi s liječnicima, ostalim zaposlenicima?
– Svi djelatnici bolnice čine jedan veliki tim gdje su svi članovi tima ovisni jedni o drugima i odgovorni svatko u svom djelokrugu rada i kompetencija, a naravno liječnici su na čelu tog tima kao najodgovorniji u liječenju i pružanju zdravstvene zaštite pacijentima. Naš odnos je prije svega profesionalan, kolegijalan, s puno uvažavanja i tolerancije. Sve je to preduvjet za kvalitetno, učinkovito funkcioniranje i prevladavanje svih teškoća i zahtjeva koji se stavljaju ispred nas.
Suradnički odnosi s ravnateljem dr. Grudićem?
– Preuzimanjem funkcije ravnatelja dr. Grudić je okupio svoj tim najužih suradnika među kojima sam i ja kao pomoćnik ravnatelja za sestrinstvo. Napominjem da je naš odnos prije svega profesionalan, baziran na povjerenju koje smo gradili surađujući zajedno još od kako mi znamo reći ‘stare kirurške ambulante’ pa do vremena od kad se oformio Objedinjeni bolnički prijam i dr. Grudić postao voditeljem službe kirurgije. Povjerenje, principijelnost, dosljednost, pa slobodno mogu reći i hrabrost, je ključ i temelj u provođenju i realizaciji svih zacrtanih planova i ciljeva.
Probajte usporediti sadašnje i prijašnje radno mjesto?
– Ovo radno mjesto se ne može usporediti sa prijašnjim radnim mjestom glavnog tehničara Objedinjenog hitnog prijama jer ovo je u biti čisti menadžment, organizacija, birokracija…
Koliko vi izravno možete pomoći pacijentima?
– S obzirom da sam već napomenuo da je ovo radno mjesto zahtjevno i odgovorno, malo vremena ostaje da bih mogao izravno sudjelovati u zdravstvenoj njezi i zbrinjavanju pacijenata, mada bih to želio i nastojat ću iskoristiti svaki trenutak kako bih ostao u doticaju s pacijentima i medicinskim postupcima.
Bili ste učesnik Domovinskog rata?
– Od srpnja 1992. do kraja ožujka 1993. godine kao dio sanitetskog tima na pakračkom području. Ne volim previše to isticati, želim napomenuti da je kolega iz našeg tima JosipToplek nažalost 1994. poginuo kao djelatnik Županijske bolnice Čakovec na tome području, da je velik broj mojih kolega i kolegica, kako iz naše bolnice, tako i iz drugih zdravstvenih ustanova dao svoj doprinos Domovinskom ratu, pogotovo oni koji su bili na prvim linijama bojišnice. Doprinos i žrtve ne smijemo zaboraviti, ali ne ponovilo se!
Nešto ležernije, slobodno vrijeme?
– Uz sve obaveze i puni angažman na poslu, uvijek nađem slobodno vrijeme za sebe, a to je igranje malog nogometa. Nogomet je moja velika ljubav u kojoj uživam, to mi je ispušni ventil i punjač baterija. Od svoje najranije mladosti igram, nadam se da će me služiti zdravlje i da ću igrati sto duže po uzoru na našeg ‘veterana’ dr. Komarčića .
Što još imate potrebe dodati?
– Vjerujem da ćemo svi skupa kreirati bolnički sustav i međimursko zdravstvo koje će biti na daleko prepoznatljivo, dostojno 21. stoljeća jer mi to u Međimurju zaslužujemo!
Riječ, dvije o sebi?
– Strahoninčanin sam od glave do pete. Tamo sam rođen 1968. godine, tamo sam stekao prvo obrazovanje, a srednjoškolsko u Medicinskoj školi u Varaždinu. Ponosni sam otac dvoje odrasle djece. 26-godišnji Dino je profesionalni nogometaš, trenutno na ‘privremenom radu’ u Moldaviji, dok je 23- godišnja kćerka Lana krenula je mojim utabanim stazama i trenutno kao medicinska sestre radi na Odjelu hemodijalize u našoj bolnici. Ponosan sam na životnu pratiteljicu Jadranku koja radi u OŠ Strahoninec kao učiteljica razredne nastave.
U uvodu smo spomenuli njegovu elokventnost, no kada je u pitanju njegova osobnost ona je izostala jer kaže kako ne voli govoriti o sebi. Bilo bi mu draže da u njemu govore drugi, da o njemu govore njegova djela. Govorili su i drugi daleko od njega i izrekli sve ono, možda još i više, iz našeg uvoda.
