Netko je davno napisao: ‘Nekad pjevamo kad smo radosni i sretni, ponekad kad smo razočarani, ali pjevamo i kad smo u dubokoj tuzi. Pjesma pa i ples odraz su našeg duševnog raspoloženja, a što možemo prenijeti na druge.’
Katarina Bašnec, 82-godišnjakinja iz Goričana najstarija je, i s najdužim pjevačkim ‘stažom’, aktivna pjevačica u mješovitom župnom crkvenom zboru župe Sv. Leonarda u Goričanu. Pjeva od svoje desete godine te je u zboru već 72 godine.
Katarina Bašnec rođena je 18. siječnja 1935. godine u Goričanu u obitelji Leonarda i Marije Kos, koja je imala petero djece, Ivana, Stjepana, Mariju, Katarinu i Magdalenu. U to vrijeme roditelji su se bavili poljoprivredom kao i većina obitelji u Međimurju, a djeca su im pomagala raditi te su išla u školu i crkvu.
U zimsko hladno poslijepodne posjetili smo gospođu Katarinu te uz razgovor vratili sjećanja na njezino djetinjstvo i život.
Kada ste se uključili i započeli pjevati u crkvenom zboru župe Goričan?
– Kada sam imala deset godina, kantor crkvenog zbora Andrija Lesinger koji je bio naš susjed u to vrijeme, pozvao je mene i moje tri prijateljice Anku Bašnec, Katarinu Hranjec i Jelenu Tisaj da dođemo pjevati u crkveni zbor.
To je bilo u ljeto davne 1945. godine. Rat je završio, kantor je želio pomladiti zbor i tako smo mi mladi odlazili na probe i pjevanje u crkvu. U to vrijeme je u Goričanu bio župnik Stjepan Ošlaj, koji je bio počašćen što su se mladi uključili u crkveni zbor.
Tada je u zboru pjevalo oko dvadesetak žena i četiri muškarca. Kantor Andrija Lesinger svirao je orgulje, nije bio strog učitelj, ali je od nas tražio da redovito dolazimo na probe i na svetu misu tako da učimo pjevati sa starijim članovima.
On nam je također napisao i davao pjesme s notama da doma učimo pjevati. Ja sam kao pjevačica u zboru cijelo vrijeme pjevala prvi glas, rekla nam je Katarina.
Recite nam nekoliko riječi o vašoj obitelji?
– Suprug Franjo Bašnec i ja vjenčali smo se 1957. godine, no nažalost, on je umro 1990. godine. Imali smo troje djece – Darinku, Ivana i Anicu. Ja sam bila doma, radila na poljoprivredi, a muž je radio na željeznici. Sagradili smo kuću, školovali djecu i živjeli život.
Naša djeca imaju svoje obitelji, svatko živi u svojoj kući, imaju djece, tako da sam baka i prabaka, kak’ bi to danas rekli. Dok su djeca bila mala, hodala sam na pjevanje, suprug i njegovi roditelji su imali razumijevanja, a i ‘štimali’ su se sa mnom.
Danas živim sama, ali me djeca svaki dan posjećuju i naprave sve što treba oko kuće. Moram reći da sam ljubav prema pjevanju prenijela na kćerku Anicu i njezinog supruga Petra Vugrinca koji također pjevaju u crkvenom zboru dugo godina, kaže Katarina.
Sjećate li se članova zbora koji su pjevali u to vrijeme kad ste vi započeli u zboru i kako je to bilo ‘negda’?
– Sjećam se, možda ću nekog zaboravilti, ali pjevačice su bile Magdalena Moharić, Katarina Barić, Marija Markač, Ana Rebernik, Marija Špoljarić, Evica Katanec, Marija Purić, Jelena Malović, Terezija Ružić… Pjevala su i četiri muškarca i to Rafael Moharić, Stjepan Vargec, Nikola Moharić te Jeronim Kolonić.
U ono vrijeme probe su bile pola sata prije mise ili čak i nekad poslije mise. Pjevali smo nedjeljom na obje mise te kod ‘večernice’. Kantora Andriju Lesingera svi smo zvali ‘gospon školnik’, to je bila njegova svojevrsna titula jer bio je školovani orguljaš i učio nas je pjevati.
Pjevali smo samo doma i u crkvi, ne sjećam se da smo u to vrijeme poslije rata išli pjevati izvan Goričana. Bilo je takvo vrijeme, no nismo imali nekih problema zbog pjevanja u zboru. U ovo vrijeme, ‘za Hrvatske’ počeli smo ići pjevati izvan župe, pogotovo otkada se slavi dan sv. Cecilije.
U varaždinskoj katedrali nastupamo dugi niz godina, ali pjevamo i u susjednim župama – u Draškovcu, Svetoj Mariji, Svetom Jurju u Trnju, u Murskom Središću. Meni nikad nije bilo teško ići na probu pjevanja ili k svetoj misi jer volim pjevati i to me drži na životu. Danas imamo probe jednom tjedno, a po potrebi i više, govori 82-godišnja Katarina.
Sjećate li se svih svećenika i kantora koji su vodili zborove?
Svećenici koje ja pamtim od 1935. godine bili su Stjepan Ošlaj, Augustin Horvat, Ivan Špoljar, Dragutin Bacinger, Antun Hoblaj, Petar Majstorović, a danas je Josip Drvoderić. Kantori koje pamtim su Andrija Lesinger, časna sestra Karmela Hajdinjak, Ružica Horvat (Krčmar), Snježana Horvat (Bašnec), Margita Blažeka (Hranjec), Đurđica Katanec (Sokač), Martina Jakšić, Vesna Farkaš (Markušić) , dok danas zbor vodi Danijela Špoljarić (Baranašić), prisjetila se.
Koje pjesme najviše volite pjevati?
Volim pjevati različite pjesme, meni su sve pjesme lijepe na svoj način. Ako već moram birati, neke od najdražih su mi ‘Čuj nas majko’, ‘O mila majko’, ‘Srce božansko Isusa moga’, ‘Do nebesa nek’ se ori’, ‘Spasitelju’, ‘Dvanaesta sad je ura’, ‘Krist na žalu’ i ‘Rajska djevo’, rekla je Katarina.
Čime ste se sve bavili u životu osim pjevanja?
Kako sam bila doma, bavili smo se poljoprivredom, imali stoku, kuhala sam na svatovima – bila sam ‘sokačica’. Također, imam svoju narodnu nošnju koja je stara već devedeset godina, koju sam naslijedila od roditelja, a danas oblačim mlade ‘snehe’ u narodnu nošnju, koju perem, šterkam, peglam i popravljam. Aktivna sam i u crkvenom Caritasu, Cehovskom društvu, Udruzi umirovljenika, tako da me u selu zovu ‘Katica za sve‘, završila je.
