– Ljubice, vi toliko toga imate, znate da bi vam se trebalo duboko nakloniti. Zbog čega to držite i skrivate u sebi? Izađite s time u javnost, godinama su Ljubici govorili oni koji su se s njom družili, oni koji su vidjeli i opipali njezinih ruku djelo, oni koji su imali prigode pročitati i čuti njezinu nutrinu, pogotovo kada su vidjeli i čuli za njezina priznanja i nagrade koje je za to dobila.
Prije 6 godina na županijskom Lidranu imali smo prilike čuti interpretaciju njezine pjesme ‘Stora hiža’. Manirom vrsne recitatorke govorila ju je Ana Radmanić, učenica 8. razreda OŠ Kotoriba, što ju je odvelo na Državnu smotru u Šibenik.
Pjesmu je u Hrvatskom kajkavskom kolendaru pronašla Anina profesorica Nikolina Fuš Zvošec. Ana i njezina profesorica su se sa smotre vratile ovjenčane pregrštom komplimenata. Za samozatajnu autoricu ‘Store hiže’ ponos, onakav tih, samozatajan.
I da nije bilo učiteljica u OŠ Hodošan, gdje Ljubica Ilijaš radi kao spremačica, koje su nas pozvale, Ljubica bi ostala onakva kakva uvijek želi biti i kakva je. Neposredan povod je bilo je priznanje Hrvatskog sabora kulture za sudjelovanje na 35. Susretima hrvatskih zavičajnih književnika u Zagrebu u srpnju ove godine gdje se je predstavila i naša Ljubica.
A tko je Ljubica Ilijaš, gospođa s palinovečkim porijeklom, hodošanska snaha jer se je prije 42 godine zagledala u tamošnjeg ljepotana Andriju?
– Jednostavna domaća obična žena. Jesam li dobra supruga i majka neka kažu moj suprug i djeca. Osjećam ono što nosim u sebi u svom srcu, a to je mir, no ne trpim nepravdu, lijenost, alkohol… Trpim i volim poštene i radišne ljude, volim s takvima raditi, volim s takvima komunicirati, našaliti se, rekla je kada smo je posjetili u obiteljskoj kući, kada smo je zamolili da kaže nešto o sebi.
Kada je spomenula djecu izrazila je radost čestih susreta i druženja na prijateljskoj osnovi s kćerkama Ljiljanom (41) i Magdalenom (38) i njihovim obiteljima. Dosta im popušta, a ako treba i ‘pošpota’.
– I kaj reći? Obična sam obiteljska, ‘selska’ žena, domaćica. Ništa posebno, rekla je.
Ipak, ona je posebna, drugačija od drugih ‘selskih’ žena. Ta obična žena piše poeziju i prozu, prirodnim i drugim materijalima u stvarnost pretvara ono za što drugi misle da je za odbaciti, a redovita je pjevačica u Ženskom pjevačkom zboru ‘Pjesma’ u Donjem Kraljevcu. Sve to plijeni pozornost javnosti. Pisati je počela prije 20 godina.
– Suprug mi je izuzetno aktivan u mjestu, pogotovo u DVD-u gdje je već 35 godina njihov predsjednik, i često izbiva iz kuće. Djeca su savila svoja obiteljska gnijezda, a ja sam sama ostajala u kući. Trenuci su to kada počinješ ‘vrtjeti film sjećanja’ za koje sam jednostavno osjećala potrebu da ih treba staviti na papir i tako je počelo. Nastajale su pjesme, priče, skečevi s tematikom svakodnevice, ljudi, često puta djetinjstva, majke, dragih ljudi, rekla je i dodala kako ju je spisateljski rad uveo među članstvo Matice hrvatske Čakovec 2006.
Počela je svojim poetskim radovima biti ‘dionikom’ Hrvatskog kajkavskog kolendara. Radovi su joj objavljivani u lokalnom ‘Međimurju’ i ‘Međimurskim novinama’. Sjeća se 2006. godine kada su joj na 15. Festivalu kajkavske lirike izdane i izvedene pjesme ‘Zdenec’ i ‘Langoš’.
Dosta je surađivala i pisala u časopisu Kajkavskog društva Međimurje u Velenju gdje je 2012. u Gradskoj knjižnici bila gošća Književne večeri pobravši pljesak za svoju kajkavsku liriku. Iste godine na Saboru hrvaške kulture v Sloveniji u Lendavi nastupila je samostalno s pjesmom ‘Stora hiža’.
U preloškom Humorističkom časopisu ‘Pikač’ tiskan je humoristički skeč ‘Vesela Jovža’. Pjesma ‘Hodošanski vatrogasci’ pisana je po istoimenom događaju koja je poslije uglazbljena postavši himnom DVD-a Hodošan.
Ljubica se pojavljivala na božićno-novogodišnjim koncertima. Bile su tu humanitarne priredbe, surađivala je s likovnim udrugama jer je njezinim radovima mjesto u njihovom okruženju. Nastupala je na skupovima umirovljenika, u čakovečkoj crkvi izvela je više svojih pjesama. Djelić je to iz bogatog stvaralačkog, mahom književnog opusa.
Riječ, dvije o rukotvorstvu. Već ranije smo spomenuli kako njezine čarobne ruke u stvarnost i uporabnu vrijednost pretvaraju drvo, komušinu, vunu, konac, svilu, žicu, slamu. Hekla, štrika, veze, boja, ako treba i pili. Vezano uz to, reći će: – Radim sve što treba da bi u glavi zamišljena skica dobila svoje vizure, konture i vrijednosti.
U prilog tome ide više desetaka takvih predmeta ‘pomilovanih’ njezinom rukom i idejom koji danas rese regale njezina doma, prepuni su zidovi slika nastalih različitim tehnikama, a ne zna broja koliko ih ima u domovima drugih.
Za oko su nam zapale jaslice koje je filigranskom preciznošću smjestila u ‘šef’ (op. a. jednogodišnja ukrasna vrsta tikvi oblih i dugoljastih oblika, u Međimurju se ukorijenio naziv šef i danas je doista ukras, no u ne tako dalekoj prošlosti, duguljasta se vrsta koristila za vađenje vina iz bačvi).
– Sa svime time se bavim unatrag sedam godina kada sam i shvatila da ja to prije svega moram, mogu i znam. Kad kažem moram, činila sam to jer često nisam znala što pokloniti onima kojima su odlazili u goste, na različita slavlja. Smatrala sam da onaj koji cijeni ljubav i znanje ugrađeno u taj dar da će ga od srca prihvatiti i u srcu čuvati. Zamisao je pronašla plodno tlo i sada posla imam kao u priči, rekla je.
Upoznala nas je i s nešto mlađom sestrom Šteficom iz Palinovca koja je ‘samo’ došla pogledati što bi joj to sekica mogla pokloniti za nadolazeće blagdane. Njezino istančano oko začas je našlo dva vrijedna ukrasa za koje je pao zagrljaj i onako iskreni sestrinski kušleci. Vezano uz rukotvorstvo, Ljubica je rekla kako njezina iskustva i znanje koriste učiteljice u njezinoj školi.
Kada smo kod darivanja, Ljubica će neizostavno spomenuti 26. prosinac prošle godine. Okupila je toga dana sve svoje najdraže, zbog kojih joj srce jače kuca, a što je njima bilo malo i čudno.
– Kao dar za Božić poklonila sam svima svoju prvu, za sada i jedinu knjigu, ‘V srcu te nosim’ (op. a. izdano samo 25 primjeraka). Sazdana je od poezije i proze. Naslov koji govori mnogo. Ukoričeno je ovdje sve vrijedno i mnogi od njih koji su došli kod nje u Prvomajsku 17 mogli su naći dio sebe, dio svoje prošlosti i sadašnjosti.
– Susret i darivanje bili su impresivni. Meni su ‘potekle’ i suze. S pravom, zar ne?, dometnula je sekica Štefica zaokruživši priču o ženi koja nije ni svjesna koliko je zbog svojih djela tražena, cijenjena, a i voljena, u što smo se uvjerili za dvosatnog druženja.
