Prečesto nas svakodnevne obveze i život u nekom okruženju učine ‘slijepima’ za svu ljepotu koja se nalazi oko nas. Pa nije stoga ni čudo da tek kad se odmaknemo i živimo daleko od rodnog kraja, tek onda uvidimo da nismo dovoljno cijenili ljepotu koja nam je bila pružena ‘na dlanu’.
Takvo pismo, možemo reći ljubavno, uputio je jedan Međimurec svome rodnom kraju, a kad ga pročitate i možda ćete i sami shvatiti koliko je zapravo lijepo naše Međimurje.
No uživajte.
‘Međimurje.
Kad sam bio mali nisam ga previse shvaćao, nekako mi nije baš najbolje leglo, moram priznati, čak bi mogao reći ‘nerviralo’ me i to opako! Vrućina, komarci, koruza, ravnica… Dosadna ravnica!
Nisam se nikako mogao pronaći tamo. Nisam imao ni bogzna kakvo društvo tamo, ni nekih prijatelja, sami rodbina. Svaka čast i rodbini, ali postanu ti sve manje interesantni ako ih viđaš svako malo.
U krugu tri kilometra nema ničega, sami ravna polja i nešto malo šume u ravnici… Popularna Čukovska šuma koju je navodno sadila moja čukunbaka diže se kao neka avet iz ravnice… Ali nekako divna i draga Čukovska šuma. Svakome bih preporučio da je vidi, te savršeno ravne topole i hrastove i osjeti taj neki savršeni mir u njoj, zapravo kao šuma iz bajke.
Neponovljiva, a danas nekako sve tužnja i sve rjeđa. Uvijek kada sam išao cestom od sela do željezničke stanice prolazio ssm pored te šume i nekako osjećao kao da ta šuma priča neku svoju tužnu priču o nekim davnim vremenima ‘kak je negda bilo’.
U Međimurju sve šume izgledaju nekako tužno, sva ta polja kao da odišu nekako tužno, naročito kad pada kiša. Tu međimursku kišu nekako osjeti i najtvrđe ljudsko i srce i obuzme ga nešto nepojmljivo.
I najveseliji veseljak kao da zastane i dohvati ga ta neka melankolija koju si ne može objasniti. Taj zvuk kiše koja kaplje po lišću, to sivilo, taj neki tajanstveni mir, kiša, ravnica, šume i u pozadini svega samo neka sjetna i nježna tišina. Tišina koja priča onome tko je zna slušati…
Sjećam se svoje bake koja je često znala reći ‘tu je tvoj pravi dom, ne vu Zagrebu’. Teško sam prihvaćao te riječi jer mi u to vrijeme nisu zvučale logično. Ali što sam stariji sve više shvaćam što je ona htjela reći time. I govorila je istinu da ne može veću. Zbilja, sam sebi se ponekad čudim kad kažem da me nešto vuće u taj lijepi zeleni kraj, u tu kišu, ravnicu, melankoliju i da u toj svoj melankoliji mogu čuti kako priroda pjeva u toj svojoj tišini onu svoju:
‘Da bi se srušile šej te legradske gore.
da bi se videlo šej malo Međimorje‘.
Priroda u svojoj samoći tiho i žalobno pjeva, ali s nekom nadom i nekim ponosom i prkosom. I većina ljudi koji dođu u taj kraj, kao da odu promijenjeni. Nešto se ipak i njima dogodi, nešto ih u grlu stegne i ne mogu da zadrže tu suzu u oku kad odlaze, srame se reći da ih je nešto tamo duboko dotaknulo, pa kažu ‘nisu to suze nego kiša’. A u stvari preponosni su da priznaju barem sami sebi da Međimurje ima dušu.
Duša puna mira. Između Mure i Drave. Samo mir, neobjašnjivi neki mir. Samo žubor potoka i rijeke Mure koja ponosno juri i Drave koja pitomo pjeva neku staru pjesmu. Miris grožđa na brajdama u jesen, žuta plodna jesen…neopisivo!
Zvonjava sa crkvenih zvonika ujutro, u podne, na večer. Poziv na molitvu i dalje nakon toga ta neka divna tišina koja srce ispinjava mirom. Daleko od gradske žurbe, daleko od vremena u kojem nikad nema vremena, daleko od bilo kakve vrste nemira i nesklada.
I najteži rad tamo postaje odmor i razbibriga. Samo mir. I kad dolaziš sa dalekog puta na svoj ‘grunt’ uvijek te netko čeka do kasno u noć i svijetlo s prozora i titranje televizora daje ti znak da je tamo još uvijek netko živ i da te čeka i s tugom i čežnjom u oku jedva čeka da mu se vratiš, da znaš da imaš kome doći.
Ali jednog dana ćeš doći, u tu kasnu noć, doći ćeš sam i promrznut željan da zagrliš svoje najdraže, ali naići ćeš na tužan mrak svoga dvorišta, neće biti više svjetla na prozoru, neće te imati tko dočekati, samo tiišina i mali crveni lampion sa križem u kojem se svijeća već pomalo gasi.
Često mi je žao ljudi koji ga ne razumiju. Ne razumiju to malo i drago Međimurje. Kažu kako se ‘Međimurci ne znaju zabavljati’. Međimurci kad ih upoznaš su veliki veseljaci, iako su im pjesme često jako tužne. Međimurci su nevjerovatno pitom i duševan narod, vjernici i vrijedni radnici i često neshvaćeni od strane površnjaka.
Jer oni shvaćaju da je njihov dom njihov mali međimurski raj i da će se uvijek k njemu vratiti. Kako kaže pjesma:
‘Vrnul se bum makar v lesu,
z drovskim peskom me pokrijte,
z drovskom vodom poškropite.’
Dragi ljudi, dajte se u životu oduška i posjetiti malo i drago Međimurje bar na tren i nemojte se čuditi ako vam se ne bude dalo ž njega vun!
Ja sam shvatio, to je moj pravi dom i vrnul se bum za stalno kad tad!’, završava svoje čeznutljivo pismo Vladimir Vladonie na svome Facebook profilu.
