Stara, zapuštena i ruševna zgrada varaždinske sinagoge – koja godinama čeka svoju adaptaciju i koju bi ‘svaki pošteni građanin’ u uobičajenim okolnostima zaobilazio u širokom luku, a kamoli u nju kročio – u srijedu 2. studenoga u večernjim satima pretvorila se, na otprilike sat i pol, u ljepoticu ili ljepotana koji ostavljaju bez daha.
Da zapušteni gradski prostori itekako mogu poslužiti kao odlične kulise za kulturne događaje pokazala je ekipa iz agilne nuSynergetic inicijative još lani u lipnju, kada je nuSynergetic Orchestra u napuštenoj Varteksovoj proizvodnoj hali izveo svoj nuArs Session No.0., uz renomiranog jazz gitarista Elvisa Stanića kao gosta.
Tada predstavljen koncept tzv. ‘silent partyja’ – koji se sastoji od toga da publika dobiva slušalice i pomoću njih prati koncert – bio se pokazao kao pun pogodak te je pružio jedno novo iskustvo i impresionirao sve one koji su se tada tamo zatekli.
Bio je to koncert na kojem se glazba mogla, koje li neobičnosti – slušati, i to uživo, ali u – ‘studijskim’ uvjetima. Koncerti nuSynergetic Orchestra, razvidno je, nisu mjesto druženja i čavrljanja uz pivo dok glazbenici stvaraju tek zvučnu kulisu.
Sada, oko godinu i pol kasnije, nuSynergetic Orchestra zaigrao je na gotovo istu kartu, ali u nekim dijelovima bitno nadogradivši lanjski koncept.
Krenuli su udararajući izravno u pleksus. Već prvi taktovi uvodne ‘The Man With the Movie Camera’ od Cinematic Orchestra sami po sebi bili bi dovoljni za izazivanje glazbenog uzbuđenja, no dodatni moment bio je taj što su izvedbu pratile atraktivne vizualne projekcije na zidovima i svodu sinagoge, pri čemu su dominantni prizori bili oni iz istoimenog sovjetskog dokumentarnog filma Dzige Vertova iz 1929. godine.
Ugrubo, nuArs Session No.1 može se podijeliti u tri cjeline. Prvih nekoliko instrumentalnih izvedbi zadiru snažnije i dublje u glazbeni eksperiment, ali ni u jednom trenutku orkestar ne prelazi granicu ‘preimproviziranosti’, možda ponajviše zahvaljujući brojnoj, moćnoj i stabilnoj ritam sekciji, koja glazbenu strukturu suvereno drži pod kontrolom.
Vrlo brzo u priču ulaze i vokali, Martina Friščić i Neven Stipčić, najprije u obradi ‘People Make the World Go Round’ sastava The Stylistics, zatim u ‘I Want You’ Marvina Gayea, a negdje na polovici koncerta uvodni taktovi najavljuju autorsku stvar ‘My Instabilities’, iznimno zrelo ostvarenje Renea Conera, koji potpisuje glazbu, i Martine Friščić, koja je za pjesmu koju je otpjevala napisala i stihove.
Repertoar koji smo čuli na nuArs Session No.1 – koji je svojevrsna mješavina soula, jazza, funka, rocka ili, kako bi to bitno preciznije rekao producent Marin Kereša, ‘ne želimo se stilski vezati, želimo razbiti stil’ – sastojao se dijelom i od onoga što je orkestar izveo na svojem lanjskom nastupu; primjerice standarde poput ‘Just the Two of Us’, veliki hit koji su početkom 80-ih izveli Grover Washington Jr. i Bill Withers, zatim ‘Never Too Much’ Luthera Vandrossa…
A posebno su za orkestar bitne autorske skladbe. ‘My Instabilities’ već smo spomenuli, a njoj treba pridodati i dvije instrumentalne skladbe Marka Prepelića – ‘Bird’ i ‘Rumtum’, te ‘As Cool as Stevie’ Aleksandra Vešića, također instrumental.
– Hvala vam svima što ste došli večeras i kupnjom ulaznice omogućili da se ovaj naš koncert održi – obratio se potkraj koncerta publici glavni producent projekta Marin Kereša, zaradivši veliki pljesak i ovacije za svoju spontanu i iskrenu govorničku smušenost.
Podsjetio je da je u realizaciji ovoga projekta sudjelovalo više od 50 ljudi – osim glazbenika, tu su i oni koji su radili na scenografiji, rasvjeti, video produkciji, fotografiji, marketingu… – a u samome orkestru, koji vodi Marko Prepelić, čak je 28 glazbenika!
Lista je predugačka, ali pokušat ćemo ih pobrojati, neka ostane u arhivi…
Marko Prepelić, osim što je vodio orkestar, svirao je pretežito gitaru, ali hvatajući u ruke i trubu i druge instrumente…
Marin Kereša, glavni producent, bio je zadužen za prebiranje po tipkama raznih klavijatura, sintesajzera… Osim njega, klavijature su svirali i Maasej Kovačević, Domagoj Obadić i Miodrag Paravinja.
Vokalni dio suvereno su, sasvim očekivano, odradili Martina Friščić i Neven Stipčić.
Gitarističke dionice predane su virtuoznim rukama Renea Conera.
Bubnjara i/ili perkusionista bilo je zaista mnogo. To su Abel Kovačević, Marinko Marciuš, Neven Mehun i Vedran Vujec (koji je svirao još i vibrafon).
Na basu pak Aleksandar Vešić i Petar Prepelić. Prepelić je također svirao i trombon, zajedno s Nikolom Kropekom i Lovrom Povijačem.
Saksofon raznih registara svirali su Daniel Đunđuš, Petra Horvat, Mario Jagec, Jošua Kovačević i Gordan Perši.
Trubači su bili Tomislav Ratković, Vjeran Vidović, Igor Hrustek i Krunoslav Đigunović.
Ana Horvat svoj je doprinos u pojedinim skladbama dala svirajući klarinet, a na ovome sessionu orkestru se pridružila i violina, svirao ju je Bojan Marković.
Ono što je nevjerojatno u cijeloj priči je to što su svi sudionici projekta ove godine ponovo – volontirali! No to ih nije omelo da naprave vrhunski kulturni multimedijski događaj, uz produkciju kakvu neki drugi teško postižu i sa znatno izdašnijim budžetom.
Stoga se, uvjereni smo, varaždinska publika (ali i gosti koji su, doznali smo, došli i iz, primjerice, Zagreba) nada što skorijem nekom novom projektu nuSynergetic inicijative, koja radi nešto zaista nesvakidašnje za ovako razmjerno malu sredinu kakva je Varaždin.
Repriza iskustva doživljenog u srijedu, 2. studenoga, čeka nas četvrtak, no, a to posebno veseli i mnogo govori – ulaznica više nema u prodaji.
Pogledajte u videu u nastavku i reakcije publike nakon završenog koncerta, koje je snimila isto tako agilna ekipa s LiveSvirke.com.
