‘Mr. Kvakan otišao je u mirovinu i svoju veterinarsku ambulantu poklonio je našoj udruzi koja sav prihod donira našem azilu’
Sve veterinarske ambulante u našoj zemlji u vlasništvu su pojedinaca – veterinara koji od svojeg posla žive. Nema u tome ništa loše; veterinari su se školovali, godinama prikupljali novac i otisnuli se u rizično samostalno poslovanje. Oni se brinu o našim životinjama i niti jedna cijena nikad nam nije previsoka kad se radi o zdravlju ljubimaca.
No, postoji i jedna drukčija ambulanta – vlasnik je udruga koja sav prihod donira azilu. I to ne bilo kakvom azilu, riječ je o jednom od samo šest no kill azila u našoj zemlji, Prijateljima iz Čakovca. Oni životinje ne usmrćuju nakon isteka roka od 60 dana, što brojni šinteraji čine, protivno zakonu koji strogo propisuje uvjete pod kojima životinja smije biti usmrćena.
Prijatelji nisu takvi: spašavaju apsolutno svako napušteno biće i o njemu se brinu sve dok ne pronađe dom. Nije važno o kojoj se vrsti radi, nedavno su tako pomagali pronaći dom za patke, a nakon oporavka su u divljinu pustili i sovu, piše Jutarnji.hr.
To je prepoznao veterinar Ivan Kvakan, koji je punih 40 godina liječio životinje iz Čakovca i okolice. Zadnjih deset godina karijere posvetio se svojoj ambulanti Mr. Kvakan. Mjesecima je svima oko sebe govorio kako je vrijeme da ode u mirovinu, ali neprestano je to odgađao. Bilo mu je žao napustiti uhodan posao, odnosno ostaviti ljude koji su godinama dolazili njemu sa svojim ljubimcima. A onda se sve zgodno poklopilo.
Veliki šok
– Objavili smo oglas da tražimo veterinarskog tehničara. Javila nam se Duška, koja je u tom trenutku bila zaposlena kod doktora Kvakana. Zbunjeno sam je pitala zašto bi došla raditi k nama, a ona je rekla da je doktor odlučio otići u mirovinu u roku od nekoliko mjeseci i da će zatvoriti ambulantu. Bio je to šok – kaže Aleksandra Hampamer, predsjednica udruge Prijatelji i voditeljica azila.
Šok nije dugo trajao i Aleksandri je na pamet pala ideja. Rekla je Duški da doktora pita bi li ordinaciju predao azilu. On nije dugo razmišljao, ideja ga je posve oduševila. Rekao je: “Cijeli život su me životinje hranile, vrijeme je da im vratim”. Toliko mu se to svidjelo da je Aleksandri odlučio ostaviti ambulantu, no ona ga je nagovorila da je ipak prepiše na udrugu Umjetnost davanja. Prije točno godinu dana udruga je postala i službeni vlasnik ambulante.
– Nismo dosad htjeli s tim izlaziti u javnost. Htjeli smo vidjeti hoćemo li uspjeti nastaviti doktorov posao. Itekako nam je to pošlo za rukom i zaposlili smo još jednog veterinara i tehničara. Napušteni psi iz azila sada u ovoj ambulanti primaju cjepiva i tu se obavljaju svi zahvati, što azil plati, a onda udruga svu dobit donira nazad azilu – kaže Aleksandra.
Ostvareni san
– Imali smo sreće i uspjeli smo postati prvi azil u zemlji koji ima svoju ambulantu. To mi je san – da svaki azil ima takvo nešto. Da se životinje ne ubijaju. Da se nitko ne bogati na tome što ubija pse. Da skloništa vode neprofitne udruge i da liječenje napuštenih životinja bude besplatno.
I na kraju krajeva, da se ljudi osvijeste po pitanju kastracija i da prestanemo viđati prizore od koji se diže želudac – pse i mačiće kako u plastičnim vrećicama umiru u rijekama, jezerima i moru – kaže Aleksandra. Cijelu priču pročitajte na Jutarnji.hr.
