Igranje ćoškara, miris klora, Jura domar, rupe među betonskim pločama za gašenje cigareta, pomfrit…
To je tek dio sjećanja koje uz nekadašnje Varteksove bazene vežu mnogobrojni Varaždinci, a ovih par detalja iz glave nam je odmah, nakon što smo ga upitali, iznio Danijel, koji je, kaže, ‘odrastao’ na tome mjestu.
Veliko kupalište koje se nalazilo na mjestu današnjih Gradskih bazena bilo je mjesto ljetnog druženja, zabave, prvih ljubavi… Sve ono što kupalište razlikuje od ‘običnih’ bazena. Sport i rekreacija bili su, zapravo, tek na drugome mjestu.
– Sjećam se da je ulaznica koštala 3 kune za djecu, a 7 za odrasle. I da je u onaj srednji bazen bilo zabranjeno skakati – prisjeća se Danijel i nostalgično zaključuje kako su dani provedeni na Varteksovim bazenima bili zaista lijepi dani njegova djetinjstva.
Varaždinka Monika imala je samo šest godina kada su ‘stari’ bazeni bili glavni hit.
– Sjećam se da sam tamo učila plivati, ali samo u jutarnjim satima, kad nije bilo prevelike gužve. Poslijepodne su bazeni bili krcati, a gužva je naročito bila oko najvećeg, olimpijskog bazena.
I ona pamti da je ‘upad’ iznosio 3 kune, i to za cjelodnevno kupanje.
– Ali su se oni stariji ‘frajeri’ i spretniji švercali kroz rupe na ogradi. Pomfrit je bil najfiniji ikad i apsolutni hit, a cijena je bila kojih 5 kuna – pamti Monika također taj famozni pomfrit.
– Najveća je fora bila kad su praznili bazene, onda smo mogli hodati po najdubljem dijelu olimpijskog bazena. Jednom je moj susjed skakao na glavu upravo u tim trenucima. Nije primijetio kako je vode sve manje i ozlijedio se – prisjetila se Monika jedne od nezgoda.
Kupalište se sastojalo do tri bazena – ovalnog za najmanju djecu, srednjeg, u kojem su plivali početnici, i olimpijskog, velikog bazena. Imalo je dječje igralište, ugostiteljske objekte sa stolcima ofarbanima na plavo, neke sportske terene (neki će se sjetiti da je ekipa igrala mali nogomet bosonoga na livadi), a u svlačionicama je uvijek bio prisutan jedan specifičan miris za koji nikad nitko nije bio siguran je li bila riječ o mirisu nečistih ljudskih tijela ili sredstva za čišćenje. Ili kombinacije jednog i drugog.
Fotografija koju je snimio poznati varaždinski fotoreporter Krešo Đurić nastala je, po njegovu sjećanju, krajem prošlog milenija, dakle ili 1999. ili 2000. godine.
– Znam po tome jer je to snimljeno prvim digitalnim aparatom koji sam imao, a oni su se pojavili otprilike tih godina – kaže Đurić.
Bazeni su kasnije srušeni, na njihovom mjestu izrasli su zatvoreni Gradski bazeni, s jednim vanjskim bazenom manjeg kapaciteta. Današnji bazeni više nisu kupalište, nisu mjesto druženja, zabave i prvih ljubavi, oni su prije svega mjesto za sport i rekreaciju.
Grad Varaždin je 2006. godine tako realizirao jednu značajnu investiciju bitnu za kulturu življenja (koja je, ne zaboravimo to, značajno opteretila gradski proračun, ako i zanemarimo sve malverzacije koje su pratile njihovo poslovanje), ali je izgubio omiljeno kupalište.
Hoće li se netko za dvadesetak godina s istom nostalgijom sjećati svog ‘odrastanja’ uz sadašnje Gradske bazene – nismo baš uvjereni.
