Martina Buljubašić (40) sa suprugom Esmirom (42) prije 15 godina odselila se 14.185 kilometara od rođene kuće u Donjoj Dubravi
– Željeli smo otići nekamo gdje nije važno koje ste nacionalnosti. Željeli smo samo normalan život – kaže Martina Buljubašić (40), koja je sa suprogom Esmirom (42) prije 15 godina odselila u Australiju, 14.185 kilometara od rodne kuće u Donjoj Dubravi. Međimuraca ima diljem svijeta, pa i u Australiji, kamo ih se najviše odselilo nakon Drugog svjetskog rata.
Muž izbjeglica iz BIH
Marina i njezin suprug, bosanski izbjeglica, pokušali su nakon vjenčanja živjeti i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, no teško su se snalazili, pa su odlučili sreću potražiti negdje drugdje. Doznali su za Međunarodnu organizaciju za migracije (IMO) koja ljudima pomaže pronaći bolji život i bez puno razmišljanja ispunili zahtjev za vizu. Odluka je pala na Australiju. – Nismo mogli baš puno birati, a Australija je tada baš primala izbjeglice iz BIH, pogotovo parove u miješanim brakovima. Nismo bili previše optimistični.
Gotovo dvije godine ništa se nije događalo i već smo mislili da nećemo nikamo, no stvari su se odjednom počele rasplitati. Otišli smo na prvi razgovor, a uskoro i na liječnički pregled. A onda su nas jednog dana nazvali i rekli: napuštate Hrvatsku 14. veljače 2001. godine. Imali smo samo dva tjedna za pakiranje.
Bilo je teško, ali znali smo da moramo pokušati. Kći Emina imala je samo tri godine i željeli smo bolji život za nju – priča Martina koja je odnedavno jedna od migrantica koja se uključila u globalnu IMO-ovu kampanju ‘I am a migrant’, kojom se želi razbiti antimigrantske stereotipe i govor mržnje prema njima u politici i društvu.
I Hrvatska je lani bila suočena s velikim valom migranata. U IMOV-ovoj kampanji iznose osobne priče, bez obzira jesu li rodni kraj napustili prije 40 dana ili 40 godina. – O Australiji smo čuli samo na satovima zemljopisa u školi, a sad je odjednom postala naš dom. Nismo znali engleski, pa smo se upisali u školu. Pomagali su nam volonteri. Ljudi su prijateljski raspoloženi i rado pomažu – kaže Martina.
Žive u Perthu. Ona radi za šalterom na posšti, u kojoj se izdaju i putovnice, vozačke dozvole, dobivaju potvrde o nekažnjavanju i stotinu drugih stvari, a on je poslovođa u tvrtki koja se bavi osiguranjem. Kći studira veterinu i vikendom radi u trgovini. Ne poznaju puno ljudi iz Hrvatske i ne odlaze na druženja u zavičajne klubove. Događaje u Hrvatskoj prate onako usput.
Očarana mogućnostima
– Nažalost, sve mi je draže što nisam tamo. Čitala sam da ljudi masovno odlaze iz Hrvatske i potpuno ih razumijem. Ako mogu živjeti bolje negdje drugdje, zašto ne probati – kaže. Prati i događaje oko reforme školstva, pa je pitamo kakvo je obrazovanje u Australiji. – Ovdje su škole čista suprotnost školama u Hrvatskoj. Djeca uče uz igru i bez puno nepotrebnih predmeta. Emina je do sedmog razreda išla u državnu školu koja se ne plaća, ali imate li mogućnosti možete uplatiti dobrovoljni prilog.
Od sedmog do dvanaestog razreda polazila je privatnu katoličku školu, i to smo plaćali. Tu je bilo i više učenja i discipline, a nosila je i uniformu – kaže. Emina je na prvoj godini fakluteta i plaća samo knjige, a kad završi fakultet i zaposli se, počet će isplaćivati kredit. – Očarana sam mogućnostima koje pruža Australija. Postali smo i australski državljani. Preseljenje je bila dobra odluka – zaključuje Martina. Voli doći u Hrvatsku, ali samo na godišnji odmor. O povratku ne razmišlja.
