Dječji vrtić Kotoriba, mlađu dobnu skupinu ‘Ribice’ polazi 5-godišnji Luka Car. Dječak kao i svi dječaci njegove skupine. Zaigran, ali ipak drugačiji od drugih.
Uvjerili smo se to ovih dana kada smo nakratko svratili među ‘Ribice’. Vidjeli smo kako se uz dječačića skupila veća skupina, a on im je nešto objašnjavao, pokazivao. – To je naš Luka. Divan dječak pun dobrote i empatija prema drugima.
Nikome nikada u igri i među prijateljima nije nanio neko zlo po kojem bi djeca prstom upirala u njega,već naprotiv on svojom dobrotom onako spontano okuplja oko sebe ‘ljubitelje dobrote’. Zabavan je za druge jer je stalno nasmijan – rekla je o Luki njegova vrsna ‘poznavateljica’ i odgojiteljica Maja Jambrešić, koja je i ravnateljica ustanove.
Posjet smo obavili povodom objave u nekim medijima o Lukinom dobrom djelu prikupljanja plastičnih čepova, željeli smo ga pobliže upoznati. Naš posjet, ni razgovor nisu ga nimalo zbunili, naprotiv.
– Luka čujemo da si najbolji u skupljanju čepova? – Je, već sam ‘teti’ donesel jednu veliku vrećicu i ve ih doma imam sto – rekao je onako dječji te dodao kako neke dečke u vrtiću zanimaju boje, oblici i veličine tih čepova i da bi se oni s njima igrali, radili figure, i kako kaže, druge stvari. On nije takav, njemu je važan broj i svaki puta kada kod kuće u Dugoj ulici 61 stavi u posebnu kutiju novi čep izgovori broj, a skupljanje čepova prešlo je u jednu od njegovih obveza, počeo se je baviti njima, okupirali su ga.
Tako je sada rekao kako ih ima sto i da zna da je to tako. Nismo ga pitali zna li brojiti? Pitali smo ga nešto sasvim drugo, zbog čega skuplja čepove? – Za one betežne – rekao je. Na to se je nadovezala ‘teta’ Maja: – Razgovarali smo i radili temu o solidarnosti, pomoći drugima, kako oni kao maleni mogu pomoći drugima da ne bi bili siromašni, kako bi ozdravili i razgovarali smo o tome da se prodajom čepova može zaraditi novac za lijekove.
Djeci je to bilo u početku čudno, zagonetno, ali su shvatili kako to nije teško, naprotiv u kući, vrtiću stalno kolaju ti čepovi koji ‘život znače’, a što je Luka doslovno shvatio – objašnjava ‘teta’. Rekla je kako je ‘pao’ dogovor da će čepove skupljati u vrtiću i školi i potom ih poslati udruzi koja se brine za oboljele od leukemije i limfoma Međimurske županije.
Ovo skupljanje ide bez problema. Pomažu kod toga i roditelji. Ipak su to još samo djeca, no Luku su čepovi posebno okupirali, a kada se s time stope i poticaji vrtičkih teta rezultati su tu tako da je već jedna veća pošiljka pronašla adresu udruge u Čakovcu.
Koliko je velika njegova dobrota i skrb o drugima uvjerili smo se kroz jedan banalni slučaj koji to i nije. U skupini s Lukom je i njegov mlađi brat Karlo kojem su 3,5 godine. Krajičkom oka u igri, spavanju, jelu motri na njega, a ako ga slučajno izgubi iz vida dođe do tete pitanjem.
– Teta, a de je Karlo? Koristi svaki trenutak kako bi mu pomagao kada mu negdje zapne, u igri, slaganju kockica, vezanju patika…, ipak mu je brat. A i da nije Luka bi to činio i drugima.
