U subotu 14. svibnja pred osmoškolskom zgradom u Murskom Središću dogodio se je skup ‘sijedih glava’, uz čast izuzecima. Rastali su 30. lipnja 1965. godine, sastali se ponovno 5. kolovoza 1995. godine i sada spomenutog nadnevka. Bila je to generacija ‘djece’ rođene prije 66 godina. Prije ulaska u školu zagrljaji, onako istinski, prijateljski, pogled na izblijedjele fotografije i nerijetka pitanja:- Tko si ti?
Ti ljudi treće životne dobi poslušno se odzvali reskom zvuku školskog zvona ušavši, ne u redu, ali po grupicama u jednu učionicu. Danas jednu, a prije pola stoljeća i jednog ljeta bile su za njih potrebne tri. Bili su to bivši polaznici 8. a, b i c razreda. Tada ih je bilo, kažu, nešto više od 90. Ovoga puta respektabilna brojka od njih 46 čak 10 više u odnosu na prije 20 godina.
Netko će reći, što je čovjek stariji sve više ‘bježi’ djetinjstvu kao da želi reći, poručiti, iskoristimo vrijeme što nam je preostalo jer tko zna hoćemo li se više ikada sresti? Bila je to nit vodilja ovog okupljanja. Sjeli su na male školske stolice, nekima možda pretijesne, i odmah onako međusobno spontano započeli razgovor koji su morali prekinuti, kao i prije 51 ljeto, njihovi razrednici Slavko Juzbašić i Vladimir Cizar, ljudi respektabilnog ugleda i godina.
U ime ‘djece’ pozdravile su ih Katica Matuza (Rob) i Ruža Sašek (Hoblaj) da bi potonja otkrila kako je ‘drugu’ Juzbašiću toga dana 82. rođendan, a usput je rečeno da će tjedan dana poslije svoj 80. proslaviti i ‘drug’ Cizar. Pljesak, dug, iskren za godine i trud koji su ‘ uložili’ u njih posredstvom matematike i tjelesnog, da bi danas pred njim sjedili ljudi koji su stečenim znanjem i osobnim trudom dočekali mirovinu.
Rođendanska pjesma… I tada muk, tišina. Minuta stajanja za 11 pokojnih vršnjaka, učitelja, razrednika Rudolfa Lesingera.
– Čestitam vam na volji i želji za novim susretom, u htjenju da si ponovo kažete nešto sasvim drugo od onog od prije 50 ljeta- reko je gospodin Juzbašić. – Radostan sam da ste odradili obvezu radnog vijeka- dodao je.- Šest dana sam smišljao što da vam kažem, je li ovo veslo druženje ili tužno sjećanje. Ipak ću reći da je to sjećanje na lijepa, vesela, bezbrižna vremena. Radostan sam što vas je u današnjim okolnostima malo izostalo. Lijepo je to doživjeti i stoga vam na tome čestitke! Znam i odgovorno tvrdim da ste bili generacija škole, da su mnogi bili sportaši koji su sport voljeli više od svega, sportaši koji nisu bili vični gubiti, a kada bi se i to dogodilo tada ste plakali. Sjećate li se toga ?- završio je s pitanjem gospodin Cizar, pokazavši foto-album kojeg mu je 1965. godine poklonio njegov 8. B
– A sada molim da nas se predstavite kratko, doista kratko jer bi inače naše priče sezale daleko, trajale predugo-rekla je njihova kolegica Katica. Bili su poslušni i tada su se evocirana svela na isticanje najmilijih, obitelji. Lijepo je bilo čuti da u svojim redovima imaju već prabake.- Prabake, a tako mlade- bila je upadica jednog ‘đaka’ koje su bile običajne i onda kada je imao svega 15 godina.
Kada je stavljena točka i na posljednju životnu priču, oglasio se gospodin Juzbašić riječima. – Slušajući brojke o nabrajanju vaših potomaka po vama naše društvo ne bi smjelo imati problema s demografskom slikom- rekao je.
Školsko zvono ih je prekinulo. Šteta, a toliko toga su još htjeli reći. Učinili su to u Motelu ‘Ilonka’ prije i poslije večere. A kada smo već kod nje, neki su krišom, neki javno popili,svoju dozu tableta, piknuli se jer većini je to svakodnevica koju im je donio život.
Taktovi glazbe pozvali su ih na plesni podij. Išli su na njega onako sramežljivo s dilemom hoće li moći ? Što su na podiju pokazali ? Svu raskoš svoje mladosti, normalno oni koje nije ništa ‘ štrecalo’ u križima, koljenima.
Iza ponoći su rekli:- To bi bilo to!
I bilo je lijepo, nezaboravno i s pozdravom. – Doviđenja za 4 godine, doviđenja 2020.
– Neka dođu i oni koji danas nisu bili. Može im biti žao – rekli su organizatori ovog druženja: Katica, Ruža, Štefka, Marijan, Đuro, Branko i Mladen. U tome su im u dostavi pozivnica pomagali njihovi kolege.
Mnogi će pitati, zbog čega obilježavanje 51. obljetnice, a ne ‘okrugle’ 50-e? Neće kriti. Zbog toga što su lanjski organizatori, a bili su samo muški, zakazali pa su im u pomoć priskočile kolegice i rodilo se ovo. Ipak bravo za sve-okupljanje, godine i sve postignuto!
I za kraj anegdota, koja to i nije. – Gdje ćemo se moći vidjeti, to pročitati ?- bila su pitanja mnogih gospođa. Kada smo im spomenuli naš portal od većine smo čuli kako će im kod toga pomoći njihovi unuci. Nije teško pogoditi zbog čega 🙂
