Odlazak u mirovinu u svakoj struci svojevrsni je događaj za tu osobu, ali i okolinu gdje je taj čovjek radio. Odlazak u mirovinu liječnika obiteljske medicine, čovjeka koji je bio ‘rendgen’ svake obitelji ipak je nešto drugo. Iz te obitelji i života čovjeka odlazi čuvar najvećeg bogatstva – zdravlja.
Takav čuvar posljednji radni dan svoga radnog vijeka proveo je u Ambulanti obiteljske medicine 30. lipnja 2014. Bio je to Ivan Dolenec (69), liječnik, doktor akupunkture, spec.obiteljske medicine. Od tada je prošlo dosta vremena, ali malo da bi čovjek mogao “dignuti ruke” od prvotne struke. Upravo to ne udustajanje od struke svoga života bio je povod za naš razgovor.
Svaki tjedan je dalje s dijelom svojih pacijenata i njihovih obitelji jer I dalje radi kao terapeut u Klubu liječenih alkoholičara “Osmijeh” Donja Dubrava i dalje je u tijeku sa svim zdrastvenim problemima međimurskog pučanstva jer je član Liječničkog povjerenstva HZZO-Područni ured Čakovec.
Osvrnite se na prijeđeni put u struci
– Reći ću kratko, osjećam prazninu jer će mi nedostaju brižna i topla lica mojih pacijenata i smiješak na njihovim licima nakon razgovora. Djelomično mi nedostaje osjećaj da sam nekome potreban, da očekuje od mene ohrabrenje i podršku, uz stručnu pomoć.
Kada i kako je počelo?
– Davne 1972. godine nakon 2 tjedna staža na ORL Opće bolnice Čakovec poslan sam na zamjene u ambulante Domašinec i Podturen, poslije u Kotoribu i Donju Dubravu te u Donji Kraljevec. Uz to sam obavljao i staž, koliko je išlo. Kad nisam bio na terenu, često sam dežurao na ORL i Očnom odjelu. Predstavnici Donje Dubrave su me početkom ljeta te 1972. kod moje kuće u Svetoj Mariji zamolili da dođem k njima i postanem njihov liječnik.
Željeli su stalnog liječnika jer im se u posljednjih par godina izrotirao poveći broj liječnika. Pristao sam iako je bilo mjesta u bolnici Čakovec na kirurgiji, Interni i ORL. Pristao sam i taj me je pristanak ovdje zadržao 42 godine i jedan mjesec, možda neki mjesec manje jer sam radio po drugim spomenutim ustanovama – rekao je podvlačeći crtu ispod bogatog radnog vijeka.
Porijeklom ste iz Svete Marije, kako je bilo raditi u susjedstvu?
– Radio sam paralelno desetak godina dvije ambulante, u Donjoj Dubravi i Svetoj Mariji. Kada je u Svetoj Mariji izgrađena nova ambulanta tamo su nakon nekog vremena dobili liječnika tako da sam nastavio rad samo u Donjoj Dubravi. Dodat ću kako smo na čitavom terenu 80-ih godina bili smo samo dva liječnika na 10 000 stanovnika u četiri ambulante. Danas nas ima petero. Iz tog razdoblja nosim lijepa iskustva i sjećanja – nije krio zadovoljstvo.
Čega ćete se u svome radnom vijeku uvijek sjećati?
– Vrlo rado se sjećam svega. No ipak izdvojit ću posebnost. Pošto je D.Dubrava od Čakovca udaljena 35 km ljudi često nisu bili u mogućnosti potražiti usku specijalističku pomoć u bolnici, već su očekivali da njihov liječnik riješi većinu tih problema. Tako sam oduvijek radio kompletnu populaciju, od tek rođene djece do staraca.
To znači da sam u ekstremnim uvjetima kod visoko snijega, poledica i sličnih uvjeta bio i porodničar. Pamtim kako sam obavio šest poroda u ambulanti sam vršio male kirurške zahvate poput šivanje rana, vađenje nokata,vađenje stranih tijela, odstranjenje dobroćudnih tumora-lipoma, punkcije zglobova, blokade itd., te sam od 1976. godine prakticirao i liječenje akupunkturom iglicama, a od 2000. godine i mekim terapijskim laserom.
Što želite zaboraviti?
– Zaboraviti ne želim ništa. Međutim, kao mužu i roditelju ponekad je bilo teško fizički i psihički izdržati pripravnost, 8 sati rada plus 16 sati pripravnosti dnevno od ponedjeljka do petka ujutro te dežurstva koja sam radio svaki drugi tjedan jer smo bili dvoje liječnika, a počinjala su nakon osmosatnog rada u petak pa sve do ponedjeljka u sedam ujutro kada sam samo nastavio odrađivati normalan radni dan.
Dakle, iz toga se vidi da sam radio pola godine bez prestanka a pola godine sam imao slobodno subotu i nedjelju. Posljednjih 20-ak godina bila su organizirana povremena dežurstva na Hitnoj u Čakovcu subotom od 7-19 h. Prijavljujući se na mirovinski, ostao sam neugodno iznenađen spoznajom da sam radio cijelo to vrijeme oko 180 sati mjesečno, što je redovno radno vrijeme bez dežurstva i pripravnosti-rekao je zadovoljno, unatoč spomenutim nedaćama.
Kakvi su onda bili uvjeti rada?
– Nisu bili baš najpovoljniji. Zgrada u kojoj je smještena ambulanta građena je za stanovanje. Količina prirodne svjetlosti potrebne za rad u ordinaciji bila je nedostatna pa se tijekom čitave godine koristila umjetna rasvjeta. Zbog izrazito visokih stropova i kamenih podova te velikih prostorija zgradu je također vrlo teško zagrijati. Iz tih razloga želio sam da moji moji sumještani dobiju novu ambulantu, međutim do realizacije istog nikada nije došlo zbog kojekakvih razloga.Unatoč uvjetima u kakvima sam radio, uspio sam sačuvati relativno dobro zdravlje i odličan vid – rekao je ponosno.
Donjodubravčani kao pacijenti?
– Oni imaju liječnike preko 100-njak godina. Dr. Braun bio je među prvima njihov liječnik preko 30-ak godina i ja kao posljednji 42 godine. Ostali liječnici su bili od par mjeseci do par godina ( njih oko 20-ak). Kultura ophođenja je prije bila u korist Dubrovčana a danas je gotovo svugdje ista.
Dolazili su Vam pacijenti iz drugih sredina, kako to tumačite?
– Osim malih kirurških zahvata i blokada, od 1976. se bavim i akupunkturom. Nabavio sam meki terapijski laser koji se koristi u te svrhe. Mnogi pacijenti vidjevši rad i odnos osoblja, mogućnost dolaska sa i bez narudžbe željeli su prijeći u moj tim. One najupornije sam uzeo pa stoga imam pacijente iz Koprivnice, Čakovca, Varaždina, Domašinca, Draškovca, Pribislavca, Svete Marije, Donjeg Vidovca, Kotoribe…
Dakle, dolaze mi pacijenti iz tri županije bez obzira na udaljenost, jer su prepoznali profesionalan pristup i savjestan rad osoblja. Danas je slobodan izbor i za pacijenta ali i za liječnika, pa su stoga nezadovoljstva i nesporazumi vrlo rijetki- prisjetio se svojih pacijenata.
Poznati ste u Hrvatskoj, posebno u Međimurju kao pobornik na suzbijanju alkoholizma?
– Problem mnogih ljudi u čitavom svijetu je alkohol. Klubovi su danas na 4 kontinenta u 30-ak država po modelu našeg dr. Hudolina. 1990. god smo u Svetoj Mariji oformili prvi KLA u Donjem Međimurju, a danas su tu 3 kluba. Do lani su bila 4, no žao mi je što se je kotoripski KLA “Nada” rasformirao. U klubove dolaze ljudi kojima su kako znam slikovito reći “popustile kočnice”, ne mogu stati na umjereno, ne mogu “zakočiti”.
Klubove smo oformili po principu obiteljske terapije. Prilično su uspješni pa ih je tadašnji voditelj referentnog centra za alkoholizam SZO prim.doc.dr. Breitenfeld nazvao “Međimurski model”. Danas prevladava mišljenje da bi se i ostale ovisnosti mogle liječiti slično. Danas su to vrlo marljivi ljudi, emocionalno topliji, korisni članovi zajednice, dobri roditelji i supružnici -ponosno će o tome.
Odlaskom u mirovinu, što se izgubili, što dobili?
-Izgubio sam kontinuitet, kontakt s pacijentima te uhodani ritam. Dobivam konačno dovoljno vremena za sebe i svoju obitelj, čemu se jako veselim.
Na Vaše mjesto došao je Vaš mladi sumještanin, riječ, dvije o njemu?
– Na mladima svijet ostaje… Ne poznajem ga dovoljno, ali izgleda mi dovoljno ambiciozan i oran da nastavi dalje sa svime što sam pokrenuo i vodio. To su klubovi hipertoničara-dijabetičara, KLA, te eventualno ostali afiniteti, a prije svega specijalizacija obiteljske medicine. To je osnovno. Momentalno je na specijalizaciji obiteljske medicine. Riječ je o mom sumještaninu iz mladenačkih dana, Božidaru Poljaku, dr.med. Želim da me nadmaši!
Ovdje ste zasnovali obitelj, riječ dvije o njoj…
– Žena mi je u zasluženoj mirovini. Svo troje djece je odraslo u Donjoj Dubravi i danas su sretni ljudi sa svojim obiteljima. Viđamo se često, a najviše me vesele dvije unuke s kojima ću od sad moći provoditi više vremena – rekao je vidno zadovoljan.
I za kraj?
– Mnogi se pitaju zašto sam radio toliko dugo… Rad me čini vitalnijim, čvršćim, osjećam se potrebnim. Jednostavno, rad oplemenjuje i liječi – rekao je kratko i još jednom dodao da je još u službi zdravlja ljudi.
