29. siječnja 2015. godine Darko Jambrović bio je stavljen od strane liječničkoga tima zagrebačke Klinike za infektivne bolesti ‘Dr.Fran Mihaljević’ u induciranu trotjednu komu s neizvjesnim prognozama, a navršio je tek 50 godina. Bila je to njegova tiha životna borba bez jasnih vizija za bolje zdravstveno sutra.
Što je tome prethodilo?
-Krajem siječnja, odnosno prije godinu dana, negdje sam ‘pokupio’ bakteriju koja mi je držala visoku tjelesnu temperaturu koju nisam mogao nikako skinuti. Liječnički tim stavio me u trotjednu induciranu komu -kaže nam danas Darko i to točno godinu dana nakon što je, kako u šali kaže, utonuo u trotjedni san, a sjećajući se dana ‘ne ponovilo se’. Inducirana koma je bila nužna jer mu je dijagnosticirana upala moždane ovojnice (meningitis).
Ipak, sreća se je osmjehnula?
-Srećom nakon tih tjedana počeo sam se lagano buditi iz kome. Mogu reći da sam 21 dan ‘tvrdo’ prespavao. Buđenjem sam polako vidio svoje najbliže, od supruge Mirjane, sina Dina i brata Zlatana i njegove supruge Ivanke. Oni su bili ti koji su bdjeli uz moj krevet,držali me za ruke, tepali mi, govorili mi da ja hoću i moram biti njihov, no ja to nisam čuo, no vjerojatno sam u podsvjesti sve to htio.
Što nakon buđenja?
-Neviđena radost mojih najbližih, zahvalnost liječničkom timu na čelu s doktorom Markom Kutlešom. Dali su mi do znanja da sam se ponovno rodio, da mi predstoji zahtjevna i mukotrpna rehabilitacija, a ona je bila uz “mali milijun” injekcija i antibiotika. Liječnički tim, vidjevši moju želju za životom, uložio je maksimalne napore da se vratim, kako su oni rekli, u “normalu”. A za nju je bila neophodna podrška najbližih koju sam svakodnevno dobivao, a njima su se priključili moji roditelji, moja punica – nabraja danas Darko one koji su ulagali nadljudske napore da on stane na noge.
Još mu danas odzvanjaju riječi koje nikada neće zaboraviti: -Darko ti moreš, jak, Darko ti moraš, naš si, trebamo te, ne damo te…..
Darko je uz krevet bio prikovan točno 60 dana što je bilo dovoljno da izgubi 16 kilograma, da ‘zaboravi’ hodati. Bolno se prisjećajući toga kaže: -Tu počinju moje muke. Trebao sam učiti hodati. Nisam mogao vjerovati kako sam to zaboravio….
No, uz pomoć fizioterapeuta i svoje upornosti s noge na nogu, korak po korak stao sam na svoje noge, prohodao sam čemu sam se radovao kao mala beba kada cikče od sreće kada s nekoliko koračića potrči majci u zagrljaj.
Nije bi bilo teško jer sam kao sportaš od malih nogu uvijek imao volju i želju za vježbanjem pa sam bio zahvalan Bogu što mi je podario duh sportaša-kaže i nastavlja: -Krajem ožujka odlazim na rehabilitaciju u Krapinske toplice te polovicom svibnja izlazim iz bolnice i dolazim kući u svoj Štefanec.
Našoj radosti tim dolaskom nije bilo kraja. Postalo je lakše, bio sam doma kada su uslijedile rehabilitacijske terapije u Županijskoj bolnici u Čakovcu. Po njihovom okončanju, krajem srpnja dolazim u svoj ured- slavodobitno će.
A taj ured je u Međimurskom nogometnom savezu gdje je Darko tajnik od 1999. godine. Tom uredu je nedostaju Darko, ured je nedostajao njemu, pogotovo njegov najbliži suradnik Igor Križaić.
Ime junaka spomenute životne drame poznaje međimurska sportska i politička javnost od kojih su mnogi strepili za svoga Darka.
Tko je on?
Rođen je 26. rujna 1964. u Varaždinu. Osnovnu školu pohađao je u Maloj Subotici. Srednju školu za prodavača je završio u Čakovcu, a obrazovanjem uz rad završio je za trgovinskog poslovođu i ekonomistu. Radio je u bivšem Trgocentru, Općini Mala Subotica kao načelnik, potom dolazi u Međimurski nogometni savez.
Ti i nogomet?
-Počeo sam ga igrati u 7. razredu osnovne škole u Spartaku iz Male Subotice. Tijekom srednje škole bavio sam se i atletikom u AK Međimurje Čakovec. Kao senior nastupao sam u nekoliko međimurskih klubova. Uz igranje u Dinamu iz Palovca bio sam dvije godine i tajnik kluba.1991. prestajem sa aktivnim igranjem nogometa i postajem nogometni sudac sve do 2009. Nakon toga ulazim u delegatske vode i trenutno rekreativno igram za veterane Mladosti iz Ivanovca-rekao je.
Kako se osjećaš danas, ipak iza tebe je nešto što nitko ne bi želio doživjeti, proživjeti ?
-Srećom, jedina posljedica ove bolesti mi je da slabije čujem na lijevo uho, ali to sam zbog posla koji obavljam s ljudima riješio slušnim aparatom. Koristim vaš prostor da se zahvalim svima koji su mi u najtežim trenucima davali punu podršku i pomogli da se oporavim, od rodbine pa do pravih prijatelja.Mogu reći da se danas osjećam dobro, na preporuku liječnika svakodnevno vježbam i zahvaljujući dragom Bogu uživam u svakom novom danu jer sam nakon svega ovoga što sam prošao shvatio da je zdravlje najvažniji dio svakog čovjeka, pa zato to zdravlje najviše želim svima od srca. Vama hvala što ste me ‘prepoznali’!-rekao je za kraj čovjek kojem smo dužni duboki naklon, naklon za proživljenih nekoliko najtežih mjeseci u njegovom životu.
I kada sutra budete vidjeli Darka na nekoj od delegatskih klupa, znajte da na njoj sijedi uzor, borac za život pokazujući kako je život lijep, kako se za njega treba boriti, pokazuje što se sve može napraviti upornošću i upravo kao takav može poslužiti kao primjerom onima na zelenom travnjaku.
