Zaštitni je znak gotovo svih humanitarnih akcija u našoj županiji, pogotovo onih koje se provode na razini Crvenoga križa. Odaje je crveni prsluk s obilježjima humanosti. Ona je 60-godišnja Alenka Novak iz Pribislavca koja je 1956. godine rođena u Puli, a od 1961. godine živi u Pribislavcu gdje joj je majka radila kao učiteljica u mjesnoj OŠ-i koju ona ovdje završava.
Potom završava Srednju medicinsku školu u Varaždinu, a obrazovanje za višu medicimsku sestru je stekla u Zgrebu. 1975. godine počinje raditi u Županijskoj bolnici Čakovec. Pošto je od malena bila aktivna sportašica često je predstavljala svoju školu na raznim natjecanjima i bila sportašica godine. Aktivna je kao igračica bila u ŽRK Pribislavec, a kasnije kao medicinska potpora. Bila je kratko vrijeme u ŽOK-u Pribislavec.
Tijekom svog rada uvijek se rado uključivala u različite aktivnosti, a naročito u humanitarne i to nakon odlaska u prijevremenu mirovinu. Sudjeluje u mnogim mjesnim aktivnostima, a već je treći mandat u Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata Međimurske županije. Prije 15 godina uključila se u volontiranje GDCK Čakovec gdje je i danas vrlo aktivna članica. Posebno se ističe kod osposobljavanja i edukacije svih dobnih skupina u prvoj pomoći, u Interventnom timu je za krizne situacije.
Već dugi niz godina gospođa Alenka volonterski obilazi skoro sve škole i vrtiće gdje s puno ljubavi i rada prenosi znanje o “Pružanju prve pomoći do dolaska hitne” te tako educira mladež. Na njezinu inicijativu, a u veliku podršku Podružnice umirovljenika Pribislavec skoro već dvije godine, svakog prvog četvrtka u mjesecu Alenka mještanima mjeri tlak i kontrolira šećer te daje savjete o terapiji, prehrani, a osim toga provodi s mještanima različite edukativne i praktične radionice.
– Napominjem da velik broj mještana svih generacija rado dolazi provjeriti i kontrolirati svoje zdravlje, a što je upravo bio cilj – ponosno će naša sugovornica i dodaje kako je svoj život podredila zdravlju i humanim vrednotama. Ona to radi s ljubavlju i na volonterskoj bazi.
Što Vas je nagnalo da se počnete baviti humanitarnim radom?
– Stjecanjem okolnosti rano sam otišla u invalidsku mirovinu i bila sam premlada da bi se uklopila u umirovljenička društva, a morala sam i nečime ispuniti dane, dati smisao svom postojanju. Smatrala sam kako stečeno znanje i iskustvo mogu i dalje širiti, pomagati ljudima, educirati, učiti…
Kada je počelo, kako i gdje?
– Počelo je prije 15 godina u Gradskom društvu Crvenog križa Čakovec Budući da je iz škole nestalo učenje o prvoj pomoći, jednostavno sam se posvetila učenju i edukaciji o toj temi. Tako da sam prvo počela educirati u školama pomladak i mladež.
Zbog čega ste se vezali uz CK?
– Tu sam susrela mnogo divnih ljudi i bilo mi je doista divno surađivati i prenositi svoja znanja – kaže i dodaje kako s radošću ide na svaku njihovu akciju, svaka je specifična, a njima dolijeva zadovoljstvo svoj nutrini
Vaša misija humanosti je šarolika, gdje vas se može vidjeti?
– Volontiranje i humanitarni rad u Općini Pribislavec, u GDCK Čakovec – od edukacije prve pomoći, sudjelovanje na Međunarodnim i drugim vježbama u slučaju elementarnih nepogoda i kriznih situacija, mjerenje šećera, tlaka u na Trgu u Čakovcu, prihvat izbjeglica kod vlakova, pružanje pomoći, te psihosocijalna pomoć. Teoretska i praktična edukacija u pružanju prve pomoći, osnovne škole Pribislavec, Sveti Juraj na Bregu, Ivanovec, Donji Kraljevec, Vratišinec i srednje, Ekonomska i trgovačka škola Čakovec, Srednja škola Čakovec, dječji vrtići: “Žibeki”-Pribislavec,”Bambi”, “Vjeverica” Čakovec, DVD-a Orehovica, Prelog, Nedelišće.
Niz edukacija DVD-a u Međimurju, te u PU-i međimurskoj. Nadalje tu su mnoge udruge gdje ću spomenuti samo neke Zlatne ruke, Zlatne roke s umirovljenicima u Pribislavcu, Dragoslavcu, Gornjem Kraljevcu. Humanitarni rad u svim akcijama u gradu, zatim na sportskim događanjima u Nedelišću na Međunarodnom susret veterana rukometa, Utrci grada Čakovca. Ovo su samo neke volonterske akcije, bilo ih je mnogo.
Ranijih godina također, vezano uz poplave u Pušćinama, Sv.Martinu na Muri, Goričanu, D. Dubrava (Železni most, Črni most) mnogobrojno volontiranje na edukacijama prve pomoći i humanitarnom radu gdje kod sam pozvana. U 2015. godini je to bilo više od 366 sati, nemam volonterske knjižice, ne vodim evidenciju, gdje treba uvijek se sa zadovoljstvom i srcem odazivam.
Kakve poruke kao službenica humanost dobivate?
– Njima sam dobila svoj životni moto – učiti i poučavati druge u pružanju prve pomoći.
Uz Vas, aktivni su i članovi Vaše obitelji?
– Da i to me izuzetno raduje i čini ponosnom. Ponosna sam na sina Hrvoja i kćer Miroslavu jer su aktivni volonteri u Crvenom križu i sudjeluju u mnogim aktivnostima. Ono što je za njih najvažnije je da uživaju pomažući drugima.
Kako se očituje njihova aktivnost?
– Hrvoje je po zanimanju policijski službenik – Interventne jedinice policije PU međimurske. Sudjeluje u izradi realističnih prikaza ozljeda, tj. šminka ozljede kao stvarne i prezentira prikaz prve pomoći. Miroslava je profesorica, vjeroučiteljica u školi u Pribislavcu i naš službeni fotograf. Osim fotografiranja sudjeluje u raznim akcijama od poplava preko prijema izbjeglica do organizacije natjecanja prve pomoći… Kao što vidite ljubav prema humanom i volonterskom radu je prevladala i među njima. Bolje je nekome pomagati nego da tebi, njima treba pomoć.
Što je potrebno za službu humanosti?
– Jednostavo, ljubav prema drugima, požrtvovnost, slobodno vrijeme i volja za rad i pomoć.
Priznanja i nagrade za dosadašnji rad?
– Meni je priznanje svaki osmijeh bilo djeteta, mladih, starijih osoba nakon edukacija ili kad se sretnemo negdje na ulici. Lijepo je kad vas ljudi pozdrave, zaustave na ulici i da nakon niza godina imamo dobar kontakt i lijepa sjećanja. A što se tiče nagrada dobila sam općinsku zahvalnicu za volonterski i humanitarni rad, te priznanje za volonterski rad u Međimurskoj županiji za 2015. godinu. Zahvalnicu za volonterski i humanitarni rad, te priznanje za volonterski rad u Međimurskoj županiji za 2015. godinu. Meni priznanja na papiru predstavljaju samo zapis koji može izblijediti, a kao što sam prije navela osmijeh i pozdrav puno su mi važniji.
Vezano uz vaš opisanu djelatnost, poruka javnosti?
– Javnost nije senzibilizirana o humanom i volonterskom radu, ali kad nastanu nepredviđene situacije, onda su ti ljudi važni, no kad sve prođe opet sve po starome.
