Matija Kraljić (30) iz Vratišinca, koji danas živi u Murskom Središću, rukometni je trener u RK Nedelišće gdje radi s mladom, perspektivnom ekipom koja se trenutno nalazi u vrhu tablice 3. HRL i bori se za ulazak u 2. HRL. Iza njega su brojni uspjesi kao igrača i trenera, a pred njim blistava karijera kojoj je tek odškrinuo vrata.
Matija je od svojih najranijih dana pokazivao sklonost prema rukometu, a tome je svakako pridonio i njegov tetak Antun Bukovac, nekadašnji trener RK Sokol Vratišinec i jedna od živućih legendi međimurskog rukometa.
– Kad od malih nogu gledaš nekoga tebi tako bliskog kako s tolikom dozom entuzijazma pristupa treningu, igračima, koliko ljubavi ima prema tom sportu i koliko ga cijeni, nekako i tebi to uđe pod kožu i preuzimaš slične obrasce ponašanja i vrijednosti koje ima i ta osoba. Zaista mogu reći da je moj tetak najzaslužniji za moju ljubav prema rukometu, ali i za shvaćanje sporta kao nečega što bi trebalo biti čisto, oslobođeno nepoštenja i interesa – nadovezuje se Matija.
Upravo je zbog svoje ljubavi prema sportu upisao Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu nakon završetka školovanja u Gimnaziji Josipa Slavenskog u Čakovcu, što je za njega bio logičan izbor nakon cjeloživotnog bavljenja sportom.
– Na Kineziologiji se uistinu može steći veliko znanje o sportu i trenerskom poslu. Usprkos onome što većina ljudi misli, trenerska struka jedna je od najkompleksnijih zanimanja. Treba uklopiti dvadesetak različitih karaktera u jednu cjelinu koja funkcionira i homogena je, a držeći se principa i koraka koji su važni za proces treninga i još se k tome prilagoditi uvjetima koje imaš. Zahtijeva jako puno imaginacije i kreativnosti, konstantno uočavanje reakcija ekipe na treninge i zahtjeve koji se postavljaju pred njih te prilagođavanje tome.
Ipak, studij nije u potpunosti ispunio sva njegova očekivanja, posebno kada ih usporedi s iskustvima bliskih ljudi koji su studirali u inozemstvu.
– Ostao sam razočaran jer je to jedan od onih naših fakulteta na kojem postoje jednaki i jednakiji. Za razliku od mene, moja supruga je studirala u Ljubljani i kada razgovaramo o fakultetu ili uspoređujemo iskustva, pristupačnost, ljubaznost i jednostavnost njezinih profesora, proporcionalna je nekorektnosti i nepristupačnosti mojih. Naravno da uvijek ima iznimki koje potvrđuju pravilo i da ima i jako dobrih profesora na fakultetu – kaže Matija.
Jedan od takvih kvalitetnih profesora je prof. Gruić s Katedre za rukomet koji je Matiju usmjerio u trenerske vode. Njegov prvi angažman tijekom studentskih dana uključivao je rad s djecom iz zagrebačke OŠ Ljubljanica, a tamošnji zaposlenik profesor Belančić prepoznao je njegov entuzijazam i preporučio ga za rad u ženskom rukometnom klubu Gorica iz Velike Gorice.
Upravo zbog oduševljenosti poslom trenera, Matija se s Kineziologije prebacio na Studijski centar za izobrazbu trenera.
– Izuzetno sam zahvalan svojim roditeljima koji su me tijekom studija financijski podupirali, no smatrao sam da je vrijeme da im se odužim i na neki način doprinesem svojim radom. Nikad nisam požalio što sam se prebacio na Studijski centar za izobrazbu trenera. Da sam još godinama ostao u Zagrebu, možda danas ne bih bio u braku s najboljom osobom koju poznajem – govori Matija.
Kvalitetu njegovog rada i ozbiljnost kojom pristupa svome poslu prepoznala je i njegova bivša škola Gimnazija Josipa Slavenskog. Suzana Trupković, profesorica kineziologije i djelatnica Gimnazije, koja je ujedno bila i Matijina profesorica, ponudila mu je vođenje muške rukometne sekcije Škole. Suradnja traje već dugi niz godina, a za svoju bivšu profesoricu i današnju kolegicu, Matija ima samo riječi hvale.
S obzirom da je imao prilike raditi s različitim uzrastima djece i odraslih, stekao je neprocjenjivo iskustvo u ophođenju s ljudima koje mu pomaže u svakodnevnim situacijama.
– Ako se prema ljudima odnosiš s poštovanjem, na isti način će ti to vratiti. Što se tiče djece, prošla su vremena kad su djeca bespogovorno slušala trenera ili profesora. Danas su ona kritičnija i znaju prepoznati dobre namjere, iskrenost ili pak nečiji lažan nastup i neznanje- kaže Matija.
Naglašava da je s djecom daleko teže raditi nego s odraslima, a princip rada u kojem bi kvaliteniji ljudi trebali raditi s djecom nakon što steknu bogato iskustvo, ne prakticira se u hrvatskom sportu. Isto tako primjećuje nesrazmjer ulaganja u nogomet i u druge sportove.
– U Međimurju sam se nagledao svega, posebno raznih kvazi nogometaša kojima klubovi plaćaju da igraju za njih, a ti isti klubovi financiraju se iz općinskih proračuna. U amaterskom sportu najveća moguća glupost je trošenje novca da se igračima plaća rekreacija. U razvijenim zemljama ljudi plaćaju da se rekreiraju, jedino kod nas se plaćaju nogometaši da bi se rekreirali. Spominjem nogomet jer nisam čuo da se u Međimurju u bilo kojem drugom sportu u sličnom rangu natjecanja plaća igračima. Samo da se dio tih sredstava preusmjeri u rad s djecom, infrastrukturu, dječja igrališta, poligone i slično, već bi bili na tragu stvaranja zdravijeg, sretnijeg i sposobnijeg društva.
Iako se profesionalno bavljenje sportom u medijima često prezentira kao vrlo unosan posao, a radni dan sportaša neupućeni ljudi često shvaćaju kao igru, Matija nas je uvjerio da to nikako nije tako.
– Potrebno je svakodnevno treniranje, nevjerojatna količina energije i puno sreće u izbjegavanju ozljeda. Dakako, često se ipak dogode, a tada jedino pomaže snažna volja i rehabilitacija. Odricanja u svakom polju života su ogromna. Kad drugi izlaze van na pizzu ili hamburger, sportaš mora paziti na prehranu. Kad drugi provode vrijeme s djecom, sportaši su vjerojatno na putu. Ukratko, svi smo mi vidjeli uspjehe Janice Kostelić, ali nitko ne zna kako je njoj bilo spavati u šatoru na planini i kako joj je bilo čekati jutro.
Takav je način života i njemu osigurao uspjehe. Kao igrač najponosniji je na državno zlato koje je njegova gimnazijska ekipa osvojila u Metkoviću, a kao treneru nepresušan su mu izvor zadovoljstva upravo igrači.
– Osjećaj ponosa kada znaš da je tvoja ekipa odigrala savršenu utakmicu i preko granica svojih mogućnosti, neprocjenjiv je. Isto tako, neopisivo mi je drago kad moj rad utječe na druge ljude. Izdvojio bih situaciju od prije deset godina kada sam tenirao vrlo šaroliku ekipu u Velikoj Gorici. Nakon jednog treninga prišla mi je igračica od četerdesetak godina i rekla mi da joj je opet užitak trenirati otkako sam se priključio klubu te da sam trener koji ju je najviše naučio o rukometu i pojednostavio ga. Kad sam to kao mladi trener čuo od igračice koja je bila duplo starija od mene i koja je imala jako puno trenera u karijeri, ništa me u tom trenutku nije moglo više motivirati i ispuniti ponosom. I danas mi je ta rečenica nepresušni izvor motivacije i često je se sjetim – nadovezuje se Matija.
Njegov radni dan dupkom je popunjen, a kako sam kaže, rukomet mu ostavlja vrlo malo slobodnog vremena. Ono malo vremena koje ima provodi sa suprugom Karolinom s kojom uskoro očekuje prinovu i iznimno joj se veseli, u šetnji sa psima te u druženju s obitelji i prijateljima.
U svojoj budućnosti pak planira biti najbolji u onome što radi i napredovati svaki dan, bez obzira na to kamo će ga budućnost odnijeti.
– Ja to gledam ovako: Ako ću voditi ekipu na Olimpijske ige, što mi je svakako san, tada želim doći od zlata. Ako ću uvijek biti trener treće lige, tada želim biti najbolji u tome – završava Matija.
