Prvo ovogodišnje ‘Vincekovo’ u Međimurju vrlo lijepo, zanimljivo i bogato proslavljeno i obilježeno je na vikend imanju Branka Kovača kojeg prijatelji zovu ‘carinik’, premda iskreno rečeno izgleda kako svećenik u nekoj dobroj fari.
Od ranog jutra ‘carinik’ i njegovi prijatelji započeli su u velikoj ‘rajngli’ pripremati grah sa suhim buncekom, te ukrašavanjem trsova suhim domaćim kobasicama i špekom ili carskim mesom.
Točno u podne grah je bio kuhani, sunce je obasjalo gorice u kojima su kobasice i špek mamile poglede prijatelja i gostiju koji su počeli pristizati ‘cariniku’ u pohode. Grah je svima pasao, a vino i po nekoliko puta više te je oko 15. ure sve bilo spremno za obred ‘Vincekovog’ kojeg je predvodio ‘biškup’ domaćega roda i svjetskih špelancija.
Duet ‘Nikud nikam’ je fantastičnom izvedbom ‘Glori, glori’ bio uvod u ceremoniju u kojoj se Vinka zazivalo da gorice, vino i sve nas očuva od suše i suhog lagva i praznog stola, od peronospore i fuzikladije, od kalifornijske štitaste uši i štetnih organizama, od kesnoga mraza i lačnih srni, od poreznika i onih šteri vu vino antifriza stavljaju i od kamena muškata žutoga delajo pak sve do hmajih ženi i ljubornih možov.
Kada je gazda Branko obrezao par trsova i poškropio ih svojim odličnim vinom, krenulo se u podrum među lagve gdje se uz pjesmu, glazbu i naravno svim vrstama vina dugo u noć nazdravljalo i pjevalo svetom Vinceku i dragomu Bogu. I na kraju ona stara, a tako čeznutljiva ‘… Daj Bog da kleto budemo na svetu skup živeli…’ ili barem do ‘Martinja’ a onda budemo ponizno čekali novo ‘Vncekovo, pre dobrom ‘cariniku’ našemu, tu med vugrišinskim i vukanovskim pitomim bregima.
