Usprkos sljepoći želi ostvariti san i zaposliti se u knjižnici

Dan uglavnom započinjem čitanjem. U slobodno vrijeme čitam, sve što mi dođe pod ruku. To me najviše opušta. Ako nekoliko dana ne uspijem pronaći vremena za čitanje, postanem pomalo i nervozna – govoriIvana Vinko (28), studentica iz Murskog Središća koja će, pođe li sve kako je planirala, imati završena čak četiri studija. Knjige obožava unatoč tome što ne vidi nijedno slovo. Čita samo knjige naBrailleovu pismu ili joj čita računalni program, “čitač ekrana”, koji riječi pretvara u govor.

To što je slijepa od rođenja Ivanu nije odvratilo od ispunjenja sna iz djetinjstva, a to je da radi u – knjižnici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je preddiplomski studij informacijskih znanosti i sociologije. Nakon što je stekla titulu prvostupnice, nastavila je diplomski studij na informacijskim znanostima.

– Izabrala sam smjerove bibliotekarstvoi muzeologija. Na tom studiju sad dovršavam diplomske radove. Kako mi je bilo žao da imam završene samo tri godine sociologije, odlučila sam prošle godine nastaviti s diplomskim studijem. Na sociologiji sam odabrala nastavnički smjer, a kako on mora biti dvopredmetan, upisala sam i diplomski studij pedagogije – objašnjava. Živi sama u stanu u Zagrebu.

Osim što odlazi na predavanja i čita, zna otići na kavu s prijateljima ili u kazalište. Igra i pikado prilagođen slijepim osobama. Za nastavak školovanja motivirala ju je, kaže, želja za poslom, a nove je studije upisivala zabrinuta da će se morati vratiti u Mursko Središće, gradić sa slabim javnim prijevozom.

– Bojala sam se da ću se, ako se maknem iz Zagreba, teško ponovno vratiti. Nisam željela biti ovisna o roditeljima i bratu, a ni besposleno sjediti kod kuće – napominje. U Zagrebu je preko student-servisa dobila honorarni posao u Hrvatskoj knjižnici za slijepe.

– Rad u knjižnici mi se jako sviđa i tu ću prvo potražiti stalni posao. Volim čitati i raspravljati o knjigama s kolegama – kaže.
Priča i o svojoj Lali, njemačkoj ovčarki koja ju je vodila po Zagrebu, dok nije ostarjela, pa živi kod Ivaninih roditelja.

– Sad kad se krećem sa štapom, najveće prepreke su automobili parkirani na pločniku, razne reklame, suncobrani i druge stvari u visini glave, a ja ih sa štapom ne mogu registrirati. Ako netko želi pomoći slijepoj osobi, bilo da joj pomogne prijeći cestu, reći broj tramvaja i slično, slobodno nam se može obratiti – kaže Ivana.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije