Ljiljana Plačko (57), vlasnica trgovina Lug 1 i 2 u Kotoribi, dugo je razmišljala, hoće ili ne javnosti iznijeti svoje probleme vezane uz sumještane romske populacije.
Progovorila je konačno javno jer ti se problemi sporadično prenose i na ostale Kotoripčane. – U posljednjih nekoliko godina oni vrše “teror” nad mojom imovinom i mojim zaposlenicama. Ljude koje sam godinama pomagala praštanjem nekih dugova, donacijama, sada mi to vraćaju na najgori mogući način. Nažalost u to je uključeno sve više djece – rekla je žalosna i ogorčena.
Ona je među prvima u Međimurju otvorila privatnu trgovinu imena Lug. Dobro je radila pa ih je s vremenom bilo čak 5-6. Kako kaže, bila su to neka druga bolja vremena, da bi danas broj njenih prodavaonica bio sveden na minimum. Danas ima dvije u Kotoribi. U jednoj od njih dogodila se početkom ovoga mjeseca bezobzirna, doduše sitna, pljačka nalik onima u filmovima.
Stoga nas je pozvala i obratila nam se riječima: – Učinila sam to zbog toga jer mi u svezi toga više nitko nije od pomoći kojima sam se obraćala, od općinskog načelnika, Centra za socijalnu skrb, policije… Svi jednostavno kažu kako su po tom pitanju nemoćni, jada se Ljiljana.
– Toga dana u prodavaonicu Lug 1 je ušla jedna mlađa Romkinja zamolivši prodavačicu da joj pokaže koje vrste sokova imamo pa su zajedno otišle 10-tak metara dalje od tezge na mjesto gdje se sokovi nalaze. U tom trenutku u prodavaonicu je utrčao njezin maloljetni sin, došao je do blagajničke kase iz koje je u tren oka otuđio 1.200 kuna s kojim je novcem netragom nestao. Prodavačica je potrčala za njim, no utrku je izgubila. Potvrdile su to i nadzorne kamere. Slučaj sam prijavila policiji, počinitelj je pronađen, no od novca ništa – ispričala nam je.
Kazala je kako je odgovori mjerodavnih tjeraju na pomisao da se izravno obrati i samoj predsjednici države. – Rekla bih joj kao žena s terena da toj populaciji osim prava treba dati i obveze. Jer dio onih, a takvih je nažalost malo, s obvezama danas na život gleda drugačije pa su u selu i osobno stekli i svoje dostojanstvo.
Kazala bi predsjednici da su to ljudi koje bi svatko poželio za susjeda. Isto tako bih joj rekla kako dio Roma u Kotoribi nije za suživot i kako su s vremenom sve veća opasnost za sumještane, mislim tu prije svega na njihovu imovinu. Onu sitnu u vidu peradi su “očistili”, sada se okreću na imovinu u kućama starijih i nemoćnih. Kada će “očistiti” njih na red će doći drugi i bojim se da jednog dana naš “tanki” suživot ne eskalira do neželjenih razmjera. Bojim se pomisliti što bi se dogodilo kada bi se jednoga dana ukinula njihova socijalna primanja i prava – pojasnila je.
Uslijedile su kao na traci priče. Banalna, klinci znaju utrčati u prodavaonicu i za tili čas s police zgrabiti slatkiše i naprosto nestati. – Zbog takvih i sličnih prljavih poslova djelatnice zaključavaju prodavaonice i onda kada odu vršiti malo nuždu. Jer oni su tu, vrebaju, a moje su djelatnice zbog toga frustrirane pa mi znaju reći kako ih je strah ići na posao jer nikada ne znaju kako će završiti radni dan, da li sa svađom, prijetnjama ili manjkom u blagajni.
Nabrajala je gospođa Ljiljana odlaske na sudska ročišta. Dodala je kako bi o njihovim nepodopštinama pa do sukoba većih razmjera mogla napisati roman u nastavcima.
– Što ću, oni su tu, oni su naša svakodnevica. Na žalost i ja moram biti tu od nečega živjeti, državi podmirivati obveze. Tu su i moje zaposlenice kojima je u “opisu posla” i frustrirajući odlazak na posao i igra policajaca. Kada se ih uhvati “s prstima u pekmezu” svi se od reda pozivaju na svoja prava, od onih malih pa do njihovih roditelja, priča Ljiljana i pita se: Dokle tako?
