Merimu Kalanjoš dva je puta upucao njezin nevjenčani suprug Josip Oršuš, a sestru Vanesu smaknuo joj je jednim hicem u glavu - za godinu dana će joj zacijeliti rane, no psihička trauma pratit će je do kraja života
U kasnim večernjim satima 4. prosinca 2025. godine u Sitnicama se u kući obitelji Kalanjoš dogodila tragedija kakvu Međimurje do tog dana nije poznavalo.
Josip Oršuš (40), nevjenčani suprug Merime Kalanjoš (29), upucao je prvo svoju partnericu u kući, a zatim je jednim hicem iz puške pred kućom smaknuo njezinu trudnu sestru Vanesu (28).
Sestre su brzo prevezene u Županijsku bolnicu Čakovec. Merima je preživjela opasno ranjavanje, dok je Vanesa podlegla ozljedama, a pokopana je 9. prosinca na groblju u Murskom Središću.
Ozljede kao da je bila u ratu – dva puta joj je stalo srce
Višestruke otvorene rane torakalne stijenke, ozljeda jetre i žučnjaka, otvorena rana dojke, otvorena rana dijela prsnog koša s ozljedom prsne šupljine, prijelom rebra, otvorena rana bedra, prijelom donjeg dijela bedrene kosti, traumatski hemotoraks, traumatski pneumotoraks, druge ozljede pluća, prijelom vrata bedrene kosti – s tim je ozljedama Merima zaprimljena u bolnicu. Kao da je bila u ratu.
“Dva puta mi je stalo srce. Oživljavali su me dva puta, prošla sam operacije, bila sam u komi, prošla sam bol – i psihičku i fizičku – a oporavak će biti dug, godinu dana, rekli su doktori”, otkrila nam je u razgovoru Merima.
Rane će možda zacijeliti za godinu dana, no duševna bol i trauma će ostati do kraja života.
Sjeća se kobne večeri u crticama
Vidno iscrpljena, mršava, neispavana i drhtavog glasa pričala nam je o kobnoj večeri kada je u kuću obitelji Kalanjoš došao Josip Oršuš.
“Ja sam ga više puta pokušala ostaviti, no bio je strašno ljubomoran, prijetio bi mi. Skrivali su me po sigurnim kućama, no posljednji me put izmamio ucjenom – ‘pobit ću sve koje voliš ako mi se ne vratiš’.
Te je zadnje večeri isto došlo do svađe, no bio je jako miran. Rekao je na kraju da ide djeci po slatkiše u auto, a vratio se s puškom. Čim sam čula repetiranje u hodniku, znala sam što slijedi. Tu je počeo kaos.
Uperio je pušku u Vanesu u hodniku, no ja sam skočila između njih i zagrlila sestru. Tako sam ju zaštitila. Prvi metak me pogodio u leđa. Odgurnula sam Vanesu i rekla joj neka bježi. Otišla je van, a on za njom. Čula sam još jedan pucanj vani. Tada nisam znala, no u tom je trenutku Josip upucao Vanesu u glavu.
“Htio je ubiti sve ljude koje ja volim”
Bila sam u hodniku, ranjena i smrznuta od straha, no nekako sam uspjela poviknuti ukućanima da počnu bježati. Josip se vratio u hodnik i tražio je mog oca, Josipa Kalanjoša-Kikija – otvarao je vrata soba, vrata ormara… on je htio ubiti sve ljude koje ja volim – ja to znam.
Tada, kao da sam se probudila iz šoka, stala sam pred vrata WC-a gdje se skrivao tata, a kako su mi ruke bile krvave, pokazala sam ih Josipu i rekla: ‘Vidi, ubio si mi oca, gotovo je’. Lagala sam da se tata može spasiti, da može skočiti van kroz prozor WC-a.
Tu me Josip drugi put upucao u nogu, a treći metak je prošao kraj moje glave… rupa od metka još je u vratima.
Josip je potom pobjegao, a Vanesu i mene su odveli u bolnicu. Kad sam se probudila iz kome, saznala sam da mi je sestra mrtva. A kad sam ležala u bolnici i kada su me oživljavali, kao da sam je vidjela, bila je uz mene cijelo vrijeme”, ispričala nam je Merima koliko je mogla zbog otežanog disanja.
“Sve bih dala da je Vanesa živa”
Ležala je na krevetu u dnevnoj sobi i u rukama je držala fotografiju svoje preminule sestre. “Sve bih dala da je Vanesa živa, da sam barem ja na njezinom mjestu, samo da je ona živa… Ali mene je Bog čuvao, tako je htio…”
Pokazala nam je svoje rane. Prvi metak prošao je kroz njezin prsni koš i ozlijedio joj pluća i jetra, a usput i potrgao rebra.
Drugi metak završio je udesnoj nozi. Komadić metka još je uvijek u njoj, kost je previše oštećena za zahtjevniju operaciju. Potrebno je vremena kako bi se vidjelo hoće li bedrena kost ojačati. Iz noge joj izlazi šipka, a kreće se uz pomoć štaka i veliku joj pomoć pruža mlađa sestra Novela i njezin dečko Filip. Cijelo kućanstvo brine o preživjeloj Merimi, koja ne želi da je se žali – kaže da joj je snagu dao sam Bog.
Otkriva za kraj našeg razgovora kako je duže trebala ostati u bolnici, no liječnici su bili mišljenja kako bi joj boravak kod kuće, među obitelji, više pomogao sa psihičkim stanjem.
“Ne spavam noćima, kad zaklopim oči počinju noćne more… to je strah i stres, to je bol i gubitak… Monstrum nas je htio sve pobiti…”, izgovorila je na kraju s ogromnim strahom u očima.
