Prošle su tri godine od stravične prometne nesreće u kojoj su ugašena dva mlada života - list Međimurje u broju od 1. prosinca 2025. donosi razgovor s Hrvojevim roditeljima
“Mi sina više ne budemo imaIi. Naš Hrvoje bio je jako dobro dijete. Nije pušio, nije pio, igrao je tenis i jako je volio motor. Bio je pri kraju studija na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
Jako nam nedostaje, i doma i poslovno. Radio je u našoj firmi, bio je glavni za prodaju traktora. Bio je najbolje dijete koje se moglo imati.
S Matejom je bio dvije-tri godine. Ona je bila lijepa, zgodna, dobra i pametna djevojka. Htjeli smo i nju zaposliti u našoj tvrtki. Nadali smo se da će ona preživjeti, ali je i ona dva dana nakon nesreće podlegla ozljedama”, ispričali su listu Međimurje krajem tmurnog mjeseca studenoga Tamara i Kristijan Hrelja iz Orehovice.
Prošle su tri godine od stravične prometne nesreće u kojoj su život izgubili 25-godišnji Hrvoje Hrelja iz Orehovice i godinu dana mlađa Mateja Srnec iz Zasadbrega. Dva mlada života izgubljena su u Turčinu kod Varaždina, na početku uspona prema hotelu La’Gus. Dvije obitelji zavijene su u crno, vrijeme prolazi, ali tuga ne jenjava.
Godinu dana zatvora
No život mora ići daIje. Osim toga, valjalo je pred sudom rasplesti što se točno dogodilo kobnog 14. kolovoza 2022. godine, odmjeriti krivnju i kaznu. Presuda je donesena 25. travnja ove godine. Vozač automobila Mario Šambar (45) iz Cargovca, koji je oduzeo prednost prolaska motociklistima, osuđen je na godinu zatvora, saznaje list Međimurje.
Uz to, dobio je godinu dana zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija. Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu ovih je dana uložilo žalbu na tu presudu Općinskog suda u Varaždinu. Smatraju kako je kazna preblaga, a nezadovoljni su i roditelji, piše tjednik.
“Predugo je trajalo, čekali smo izricanje presude do ovoga travnja. Potom smo još više od pola godine čekali papire, samu presudu. Nismo zadovoljni, godinu dana za smrt naše djece je premalo. Pa kaj vi mislite, niti vozačku mu prije nisu oduzeli”, kaže gospođa Hrelja.
Novinari lista Međimurje proučili su presudu koja otkriva ono što se uglavnom i znalo. Šambar je stigao sa zapada, od Svetog Ilije. Stigavši do četverotračne državne ceste, skretao je ulijevo, na sjever, prema Varaždinu, no pri tome je oduzeo prednost prolaska motociklistima koji su išli prema jugu.
Hrvojev ujak i ujna Elvis i Ivana Čalopek na jednom motociklu i obiteljski prijatelj Kristijan Vitez na drugom su uspjeli obići Šambara s desne strane jer su bili u desnoj traci, no Hrvoje je s Matejom bio u lijevoj traci. On ga je pokušao izbjeći slijeva, ali nažalost nije uspio. Za koji čas na mjesto nesreće stigli su Tamara i Kristijan Hrelja, svatko na svom motociklu.
“Znala sam da su oni…”
“Bili smo na Street Raceu na varaždinskom aerodromu, kao gledatelji. Bilo je jako vruće i gužva pa smo odlučili otići na laganu panoramsku vožnju i na piće do Novog Marofa. Nas je semafor nakon Kerobenza zaustavio, a njih je zaustavio sljedeći semafor, bliže brijegu.
Vidjela sam ih u daljini! Kako su na zeleno svjetlo krenuli oni, tako smo krenuli i mi. Nakon toga ih nisam vidjela, ali je naišao sivi Audi i stao nam blendati. To mi je bilo čudno jer vozimo 50 na sat, nisam razumjela razlog. Kada sam prišla drugom semaforu, vidjela sam razbijeni automobil i motocikl na tlu, a djece nema.
lako su sva trojica vozili isti BMW-ov motocikl, odmah sam znala da su naša djeca stradala. I tada sam ih ugledala, u toj grabi prokletoj!”, sa suzama u očima prisjeća se Tamara Hrelja kako je za nekoliko minuta prva stigla do mjesta gdje su nepomično ležali njezin sin i njegova djevojka.
Dalje se ničega ne sjeća, sve je stalo, šok je bio prevelik. Upravo ju je Hrvoje, dodaje, učio upravIjati motociklom.
Mateja i Hrvoje pokopani su na groblju u Orehovici, zajedno. Prvo u privremeni grob, a potom su kupili grobno mjesto i uredili im dostojanstveno posljednje počivalište.
Supružnici Hrelja pohodili su svako ročište na suđenju Šambaru, koji toga dana nije bio pod utjecajern alkohola, kao ni Hrvoje. Vještaci su detaljno elaborirali nesreću. Ono što će mnoge zanimati, jer komentiralo se svašta, jest brzina kojom je Hrvoje stigao motociklom, iako se nije njemu sudilo, već vozaču koji mu je oduzeo prednost.
Što bi bilo kad bi bilo
Pričalo se tako da je “doletio 200 na sat”, no to nije točno. Njegova naletna brzina, utvrdio je vještak, iznosila je 78 kilometara na sat. Jest iznad ograničenja, all ne govorimo o vihoru. Je li Hrvoje uoči naleta kočio ili je “dodao gas da izvuče”, to nije utvrđeno, nema tragova.
“Bio je jako sposoban na motoru. Prema onome što su nam prenijeli naši, sin je nalet pokušao izbjeći tako što je spustio u drugu brzinu te se u potpunosti nagnuo na lijevi bok”, kaže Kristijan Hrelja. Nije uspio jer je i vozač automobila nastavio s kretanjem, vjerojatno i sam ne znajući što napraviti kada je shvatio da je oduzeo prednost trojici vozača motocikla.
Šambar je osuđen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom, iz nehaja. Olakotna mu je neosuđivanost i što je otac dvoje djece koju uzdržava. Uzet je u obzir određeni Hrvojev doprinos nesreći.
Da je zakočio, a ne izbjegavao automobil, ili da je napravio oboje, možda bi završilo s nešto blažim posljedicama. Teško je sada biti pametan…
Šambaru je otegotno to što su život izgubile dvije mlade osobe i što nije izrazio žaljenje ni sućut obitelji žrtava. Nije se ni smatrao krivim.
“Gledajte, i mi smo na cesti i može se svašta dogoditi, no presuda je ipak preniska”, kažu supružnici Hrelja. Državno odvjetništvo je na istom tragu. Smatraju kako je “prvostupanjski sud pogrešno utvrdio značenje svih pojedinih okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera izrečene sankcije te je izrekao preblagu kaznu”. Slučaj će biti nastavljen na višem, županijskom sudu.
